Umjetnina tjedna: Petar Franjić: Još mi se rugaju
Autor: Petar Franjić
Naziv predmeta: crtež
Naziv zbirke: Zbirka Galerije Koprivnica
Naslov: Još mi se rugaju
Datacija: 1932. godina
Država nastanka: Hrvatska
Grad nastanka: Peteranec
Tehnika / materijal: tuš / papir
Dimenzije (visina x širina): 290 x 210 mm
Signatura: donji desni kut Pierre 1932.
Inventarna oznaka: MGK 2478
Petar Franjić (Gola, 17. 5. 1904. – Zagreb, 3. 3. 1987.), hrvatski učitelj, slikar, grafičar i likovni pedagog. Petar Franjo (1938. mijenja prezime u Franjić) interes za crtanje pokazuje još kao osnovnoškolac (inspiriran radom i djelom učitelja Franje Viktora Šignjara). Pohađao je učiteljsku školu u Križevcima s Marijanom Detonijem što ga je u ranim danima povezalo s budućim nositeljima kulturne scene. Kasnije zajednički upisuju i Akademiju, ali Franjić radi nedostatka financijskih sredstava ubrzo odustaje. Nakon toga prihvatio je mjesto učitelja u Novoj Rači no ubrzo je pozvan na služenje vojnog roka. Po povratku iz vojske postaje učitelj u Drnju, a 1928. dobiva učiteljsko mjesto u Peterancu, tada jednom od društveno, ekonomski i kulturno najrazvijenijeg sela, što je pogodovalo razvoju njegove crtačke djelatnosti. Od 1941. do 1944. u Zagrebu radi kao reljefograf u Hrvatskoj državnoj tiskari i učitelj. Nakon II. svjetskog rata radio je u Nakladnom zavodu Hrvatske i u Ministarstvu prosvjete Hrvatske. od 1948. do 1963. nastavnik je u grafičkom odjelu Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Zaslužan je i za osnivanje majstorskih radionica brojnih umjetnika, među kojima se ističu imena Krste Hegedušića, Frana Kršinića i Antuna Augustinčića koji će biti od presudne važnosti u oblikovanju i stilskom sazrijevanju poznatog kipara Ivana Sabolića (kojem je Franjić bio učitelj). Njegova djela se čuvaju u Muzeju grada Koprivnice, Gradskom muzeju u Križevcima i Kabinetu grafike HAZU u Zagrebu.
Crteži s početka 1930-ih godina koji se čuvaju u fundusu Muzeja grada Koprivnice bliski su morfologiji zemljaških ideja na što je sigurno utjecalo poznanstvo s Hegedušićem s Akademije, koje se dolaskom u Peteranec produbilo intenzivnijim druženjem. Stoga ne čudi Franjićeva potreba za crtačkim bilježenjem svijeta koji ga okružuje, i to baš onakvog kakav zaista je – bez estetiziranja i uljepšavanja. Surovo iskreno i autentično istinito. Kako sam autor kaže: „Sezonska poljoprivredna radna snaga bili su moji modeli, jer su mi bili pri ruci (pod mojim školskim prozorima), a ja sam nastojao samo da ih vjerno prenesem na papir. Drugo nije ni trebalo, jer su oni svojim bijednim izgledom zaista bili i te kakva optužba sistema u kojem su živjeli. Drugi su konstatirali takve „asocijalne“ situacije, a ja sam samo strasno bilježio, jer sam dušom i tijelom bio uz te dobre bijedne ljude, oskudno odjevne, bose i gladne.“ (Petar Franjić u listu „Podravka“, 1978.).
Crtež je to jasne, čvrste, čiste linije koje jasno omeđuju plohe glavnih aktera jednostavnih, a upečatljivih kompozicija. U središtu kompozicije smještena je vertikala žene čija je psihološka karakterizacija, ali i fizionomija određena linijskim sjenčanjima u predjelu lica. Tek nekoliko kontura tvori korpus tijela izmučene žene s jasno istaknutom notom socijalne kritičnosti isprepletene s humoreskom u kojoj se sučeljavaju politički intonirane parole i religiozne dogme u formi plakata.

Izvor: Petar Franjić: Još mi se rugaju – Muzej grada Koprivnice (muzej-koprivnica.hr)