Sveta Kata snijeg na vrata!
Vremensko razdoblje od blagdana Svih Svetih pa do Svetog Andrije u Podravini su zvali “mali sečenj”, a bilo je zanimljivo zbog različitih običaja. Navedimo samo neke od njih.
Blagdan Svete Katarine (25. studenoga), u narodu od milja zvane “Sveta Kata” smatrao se prvim neslužbenim početkom zime, o čemu svjedoči i opće poznata uzrečica: “Sveta Kata, snijeg na vrata!” Osim toga, kao blagdan bio je značajan i po tome što su ga smatrali zadnjim danom prije početka Adventa, razdoblja u kojem je važila zabrana održavanja vjenčanja. Zbog toga su se neposredno prije, ali i na sam dan Svete Katarine održavala brojna vjenčanja. Znalo se tako dogoditi, kao primjerice sredinom prošlog stoljeća u Novigradu Podravskom, da se na sam blagdan vjenča i više od desetak parova i to na zajedničkom vjenčanju. Posebno svečano ova se svetica slavila u Hlebinama gdje je zaštitnica župe. Još sredinom prošlog stoljeća stanovnici Hlebina su se kod obilježavanja ovog blagdana pridržavali strogih pravila koja su uključivala pripreme u trajanju od nekoliko dana prije “proščenja”. Žene i djevojke pripreme su započinjale detaljnim čišćenjem kuće i stavljanjem najljepših ručnih radova, a završavale metenjem dvorišta i staza ispred kuće. Tamo gdje su djevojke bile osobito vrijedne, mele su i ulicu. Dan prije, pripremali su se kolači i “pečenke”, a valjalo je prirediti i novu odjeću za ukućane. Do tog običaja osobito su držale djevojke kojima su seoske “šnajderice” šivale haljine i kapute po najnovijoj modi, pazeći da ne izaberu isti model za dvije djevojke. Prije mise, obitelji su primale goste iz okolnih župa. Najčešće su to bili rođaci koji bi s kolima i konjima dolazili na cijeli dan. Druženje na „proščenju“ obavezno je uključivalo ispijanje gverca pod licitarskom šatrom, a mladići su djevojkama poklanjali licitarska “srčeka” i na taj način pokazivali svoju naklonost.
Ovaj je običaj vezan i uz dan Svetog Andrije (30. studenoga) uz koji su se prakticirala vjerovanja o predviđanju budućeg muža. Djevojke bi navečer pod uzglavlje stavljale zrcalo, u uvjerenju da će sanjati mladića za kojeg će se udati. Uz to vjerovanje veže se i izreka poznata u Podravini: “Sveti Jendraš, se dekle zamoš daš“.
Navedeni običaji bili su usko vezani uz vremenske prilike koje su u opisanom razdoblju uključivale niske temperature i obilje snijega koji je na igru osobito mamio djecu. Uobičajene igre na snijegu bile su grudanje, izrada snjegovića, sanjkanje, skijanje i sklizanje. Sve navedene igre odvijale su se uglavnom bez pomagala ili uz ručno izrađena i priručna pomagala što nikako nije utjecalo na kvalitetu druženja i zabave.
Kako je to izgledalo u Đurđevcu vidimo na fotografiji koju je ustupio kolekcionar Matija Vogrinčić, a čuva se u fotodokumentaciji Muzeja grada Koprivnice.
Tekst: Vesna Peršić Kovač