Ljudi Pučkog otvorenog učilišta Koprivnica – Josip Sever

JOSIP SEVER – ONAJ KOJI PAZI DA PROJEKCIJA FILMA KRENE NA VRIJEME

(i bez tehničkih poteškoća)

Kino Velebit je od svojih samih početaka omiljeno mjesto mnogim Koprivničankama i Koprivničancima. Mijenjali su se filmovi, projektori, stolice, formati i plakati… ali jedna stvar ostala je ista: za dobar film treba i dobar čovjek iza kino projektora. Naš je Josip Sever upravo takav čovjek.

U Pučkom otvorenom učilištu Koprivnica je zaposlen još od 6. ožujka 1995. godine. Da, dobro ste pročitali – 1995.! U to vrijeme u kinima Titanic još nije potonuo, Neo nije otkrio Matrix, a za „Brze i žestoke“ znali su samo ljubitelji autoutrka iz Italije.

Po struci autolimar, Josip je izbrusio svoj zanat u sasvim drugom smjeru: postao je zaštitno lice kino dvorane Velebit, ali i dvorane Domoljub. On je taj koji svakodnevno pazi da sve bude spremno za filmsku projekciju, koncert ili kazališnu predstavu. Poslovi kojih u kratko vrijeme zna biti jako puno: od postavljanja stolica, spajanja kablova i mikrofona, do zamjene baterija i podešavanja svjetla. Ako ste u kinu uživali u zvuku, slici i sve je teklo glatko, velika je vjerojatnost da je Josip taj koji je za to zaslužan. Njegove su supermoći smirenost, pedantnost i beskrajno strpljenje.

U prvim godinama rada, radio je s tzv. Prexerima, projektorima koji su tražili spretnost, strpljenje i flastere pri ruci. Film od dva sata dolazio je u šest do sedam kolutova, koji su se lijepili prije projekcije, a nakon zadnje predstave pažljivo slagali i slali dalje.

Drugačije je bilo nego danas, ali i onda kao ni danas ne nedostaje adrenalina. Film se tada doslovno trebao znati napamet, jer ako bi se kolut zalijepio krivo, pola slike bi nestalo! Josip je u ovih okruglih trideset godina skupio pravu malu riznicu zanimljivih anegdota. Jedna od najdražih koje pamti, dogodila se kad je usred romantičnog filma nestalo struje. Publika je čekala, kino je utihnulo, a Josip je spretno uzeo svijeću, zapalio je, sjeo pred platno i uz atmosferu koja je u potpunosti odgovarala temi filma gledateljima ispričao završetak filma. „Danas to ne bi prošlo. Vjerojatno bi me snimali za TikTok“ – kaže kroz smijeh.

U svojoj iznimno bogatoj karijeri tehničara u Pučkom otvorenom učilištu Koprivnica Josip je prošao sve: od filmske vrpce do USB sticka, od vrpci koje su se topile ako bi projektor zapeo, do digitalne tehnologije kojoj je dovoljan jedan klik. No i dalje sve priprema s istom pažnjom, jer zna da se iza svakog događaja krije publika koja to zaslužuje.

Josip je tehničar, majstor za manje popravke, logističar i čovjek od terena. On je taj koji će prvi doći i zadnji otići. Nema ga na naslovnicama, ali da njega nema, teško bi kod nas bilo što funkcioniralo.

Tri brzopotezna pitanja za Josipa:

Omiljeni film(ovi)?

Bijeg iz Gulaga i Tron: Legacy.

Što ti je bilo teže: rukovati filmskim trakama ili ukrotiti modernu tehnologiju?

Smatram da je u puno toga digitalna tehnologija stresnija od analogne. Da bismo mogli odraditi projekciju u kinu trebamo dobiti „ključeve“ za svaki film. Zna se dogoditi da oni ne dođu na vrijeme ili dođu krivi, tako da je bilo daleko jednostavnije poljepiti 35-ticu i pustiti na projektor iako je za to trebalo daleko više fizičkog rada i vremena. No, barem smo znali koliko vremena imamo na raspolaganju i sve organizirati. Osim toga, moderna se tehnologija neprestano razvija i da bismo je pratili, moramo neprestano učiti nove vještine što također unosi dodatnu razinu stresa.

Što te najviše veseli u poslu, čak i nakon trideset godina?

Najviše me veseli vidjeti nasmijana lica i zadovoljstvo ljudi nakon projekcije. Znalo se dogoditi da se nakon komedija ljudi smiju i nakon izlaska iz kina, a smijeh je zarazan pa smo se i mi znali smijati dok nas trbuh ne bi zabolio od smijeha. Ti su mi trenuci najdraži i volio bih da ih je više i da se češće ponove.

Tekst by Maja Holek, ravnateljica

Izvor: (1) Facebook