Lice među policama / Razgovor s volonterkom Ivom Mlinarić
Povodom Međunarodnog dana volontera Knjižnica i čitaonica “Fran Galović” Koprivnica razgovarala je s dugogodišnjom volonterkom Ivom Mlinarić, osobom koja je kroz svoj volonterski angažman pokazala veliku posvećenost i dala važan doprinos sudjelujući u provedbi knjižničnih programa i aktivnosti. Iva je stručna izvoditeljica aktivnosti Udruge slijepih Koprivničko-križevačke županije te aktualna voditeljica Čitateljskog kluba „Šišmiš“ koji djeluje već jedanaest godina, a sastanci se redovito održavaju u prostoru knjižnice.
Iva je kao volonterka tijekom protekle godine održala više od 100 susreta u sklopu Jezičnog caféa za Ukrajince, pomažući raseljenim osobama iz Ukrajine koji žele naučiti jezik, izgraditi samopouzdanje ili jednostavno pronaći prijateljsku ruku podrške. Također, uključuje se u razne programe knjižnice, a uz Jezični café za Ukrajince ove se godine priključila timu volontera TEDxKoprivnicaLibary događaja te u provedbi aktivnosti povodom ovogodišnjeg Dana knjižnice.
Ranijih godina provodila je individualne tečajeve za polaznike Male škole korištenja pametnih telefona te aktivno promicala čitanje kako Ambasadorica čitanja 2023. godine. Mnogi je poznaju kao „našu Ivu“ – prijateljicu knjižnice koja uvijek dolazi s osmijehom, spremna pomoći i podijeliti svoje vrijeme, znanje i energiju. Razgovarali smo o njezinim iskustvima, motivaciji i svemu onome što volontiranje čini posebnim.
- Iva, otkrij nam kako je započelo tvoje volontersko putovanje? Što te potaknulo da se uključiš i što te i danas motivira?
Volontirati sam počela 2019. u Maloj školi pametnih telefona, gdje sam starijim ljudima pomagala da nauče samostalno koristiti pametne telefone. Kad je buknuo rat u Ukrajini, ponudila sam knjižnici svoje znanje jezika kako bih konkretno pomogla doseljenim Ukrajincima. Motivira me osjećaj da mogu biti podrška nekome tko želi samostalno i kvalitetno živjeti svoj život. To mi je posebno važno jer sam i sama, zbog autoimune bolesti, prošla kroz teške procese i znam što znači imati podršku u najtežim trenucima. Zato je moja motivacija za volontiranjem unutarnja i uvijek postojana – i dan danas.
- Ove godine održala si više od 100 susreta u Jezičnom caféu. Kako izgleda jedan vaš susret i kako uspijevaš uskladiti posao i intenzivni volonterski angažman?
Volim svakome pristupiti individualno, tako da osoba nauči izraziti sebe. Kako sam studirala ruski jezik i poznajem osnove ukrajinskog, često radimo usporedbe koje puno pomažu u razumijevanju. Prve sate obično posvećujem temama koje su Ukrajincima najizazovnije: izgovor bez umekšavanja, upotreba pomoćnog glagola biti, logika padeža… Važno mi je da u učenju vide smisao i da im „klikne“. Između susreta svaka osoba rješava domaće zadaće i kontinuirano uči, a ono što me posebno oduševljava je da svi zadaće rade s oduševljenjem.
Ljudi me često pitaju kako stignem volontirati. Iskreno, ne doživljavam to kao opterećenje. Nakon posla jednostavno dođem u knjižnicu kao na mali wellness. Sve je stvar organizacije: kad mogu volontirati – volontiram; kad ne mogu – ne mogu. I to je sva mudrost.
- Što ti je najljepše u radu s ljudima koji uče jezik i prilagođavaju se novoj sredini? Postoji li trenutak ili priča koju bi rado podijelila s nama?
Na Jezični café dolaze ljudi izuzetno motivirani naučiti hrvatski jezik i integrirati se u novu zajednicu, iako svatko od njih nosi svoju, često vrlo tešku, životnu priču. Upravo njihova upornost i otvorenost mene dodatno motiviraju da im prenesem znanje i taj me rad zaista ispunjava. Pomagala sam im pripremati govore za odlazak liječniku ili u neku instituciju, spremati se za ispite, rješavati raznu dokumentaciju – zapravo sve one životne situacije koje su strancima posebno izazovne.
Najviše me veseli kada netko tko na prvi Jezični café dođe uvjeren da nikada neće savladati jezik, nakon nekog vremena kaže da mu se „slažu puzle“. Kada se ljudi mogu samostalno izraziti bez straha, bacati fore i razgovarati sa susjedima na kajkavskom – to su trenuci u kojima znamo da sve što radimo ima smisla.
- Često te zovemo „naša Iva“ jer te redovito viđamo u knjižnici gdje volontiraš u sklopu provedbe raznih programa i aktivnosti. Što te privlači našoj knjižnici i što ti znači ta povezanost?
Knjižnicu smatram svojim mjestom za punjenje baterija. Ovdje mogu izraziti sebe i biti onakva kakva jesam, a predivni ljudi koji u njoj rade i koji našu knjižnicu čine posebnom uvijek mi uljepšaju dan. To mi znači sve.
- Što bi poručila nekome tko razmišlja o volontiranju, ali još nije napravio prvi korak?
Svatko ima nešto posebno što može pružiti svijetu. Kroz volontiranje pomažete drugima, a pritom otkrivate sebe i ono što vas ispunjava. Na taj način obogaćujete i svoj život i živote drugih. Iskoristila bih ovu priliku i pozvala sve profesore hrvatskog i engleskog jezika koji bi bili zainteresirani za volontiranje da se jave u našu knjižnicu. U radu s tinejdžerima iz Ukrajine koji pohađaju hrvatsku školu jasno vidim potrebu za dodatnom podrškom u školskom gradivu iz hrvatskog i engleskog jezika. U sklopu Jezičnog caféa rješavamo neka goruća školska pitanja, ali pojedinim učenicima bi puno značilo kada bi mogli sustavno prolaziti gradivo uz vodstvo profesora.
- Tko je Iva kada nije u knjižnici? : )
Neumorna tragateljica za istinom, smislom i mirom, okružena dobrim ljudima i stvarima koje me ispunjavaju. Volim dobar humor, knjige, filmove, društvene igre te zanimljive i korisne projekte. I mačke.
- Kao Ambasadorica čitanja 2023. godine preporučila si pet naslova knjiga (vidi: https://www.knjiznica-koprivnica.hr/iva-preporucuje/) . Koji bi naslov s naših polica dodala popisu preporuka?
Svakako bih popisu preporuka dodala fantastičnog koprivničkog autora Marka Gregura – „Vošicki“ i „Ekspozicija tame“, a jedva čekam pročitati „Dolinara“ koji je upravo izašao! Također jako volim čitati Davora Rostuhara – njegove najdraže knjige su mi „Polarni san: prva hrvatska ekspedicija na Južni pol“ i „Na putu u skrivenu dolinu: umijeće prihvaćanja besmisla“.
- Što mora biti na tvojoj najdražoj polici kako bi se osjećala „kao doma“ (knjiga, predmet, fotografija…)?
Svijeća, rječnik i biljka.
- Maštamo… Kad bi se tvoja knjiga smjestila na našim polica – što bi pisalo na njezinom hrptu?
Uh, jako teško pitanje! Recimo: Glasnoća tišine.
- Što bi voljela da postoji u novoj knjižnici?
Voljela bih da postoji zen kutak za čitanje s udobnim foteljama, pored kojih bi se nalazile lampe koje daju toplo žuto svjetlo, u pozadini bi svirala diskretna klasična ili jazz glazba, a prostor bi bio ispunjen finim prirodnim mirisima iz difuzora. To bi bio kutak u kojem se vrijeme uspori i čitanje postane pravi wellness trenutak.
