In memoriam – Milivoj Solar, teorija književnosti, zavičaj

Utopli kasnoljetni utorak 16. rujna 2025. sledila nas je vijest da je u 90. godini života preminuo akademik Milivoj Solar, professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, najpoznatiji i najutjecajniji hrvatski teoretičar književnosti i kulture, urednik i esejist. Elementarna biografska faktografija, uobičajena u nekrološkom diskursu, obuhvatila bi podatak da je rođen 8. travnja 1936. u Koprivnici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij filozofije i tadašnje jugoslavistike završio je 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na čijem je Odsjeku za komparativnu književnost predavao od 1963. sve do umirovljenja 2007. (izuzev 1987. – 1990. kad je bio ministar prosvjete i kulture). Osim kao jedan od omiljenih profesora, Solar je – kao što su u više navrata isticale njegove odsječne kolegice i kolege – bio i jedna od ključnih figura u kadroviranju i programskom profiliranju i jačanju komparatističkog odsjeka u tom gotovo polustoljetnom razdoblju. Posluživši se dosjetkom Gordane Slabinac, Pavao Pavličić je Solarovo razgranato djelovanje i važnost za odsjek zorno ilustrirao sintagmom Solarnog sustava, koji je grijao i studente i profesore i iz kojeg su crpili neograničenu energiju.

No, osim vlastitog odsjeka, Solar je dubinom i širinom svojeg rada obilježio i hrvatsku znanost o književnosti uopće, stekavši velik utjecaj i popularnost i izvan akademskog i znanstvenog konteksta. I dobro je da je tako, bila bi velika šteta da su njegova razmišljanja o književnosti i kulturi te o suvremenoj komunikaciji i društvu bila dostupna samo ušima u sveučilišnim predavaonicama i konferencijskim dvoranama, ili da su ostala zarobljena samo na stranicama teško dostupnih znanstvenih publikacija. A recepciju šire publike Solar je zaslužio ne samo zato što je znao postavljati prava i izazovna pitanja i davati uvjerljive odgovore, nego i zato što je način na koji je podastirao svoja razmišljanja bio pristupačan. Pritom, ta neposrednost i komunikativnost njegovih predavanja i knjiga nisu bile dio smišljene recepcijske strategije nego jednostavno način na koji je razmišljao. A razmišljao je svojom glavom, ne povodeći se za trendovima i ne razmećući se citatima i referencama na razvikane teoretičare, čiji je rad itekako poznavao i nadograđivao u svojim razmatranjima. Takav ustvari filozofski pristup do danas je gotovo iščezao iz književnoteorijskih rasprava, koje se nerijetko pretvaraju u kompilacije i kolaže citata i parafraza teorijskih influencera. Solarovo djelo ostaje važna protuteža takvim pristupima, što je presudno utjecalo i na moje formiranje, iako formalno nisam bio njegov student nego tek neformalni poklonik. No, o tome nešto kasnije, a prije toga recimo još nekoliko generalija o njegovu radu.

Početke Solarova književnoznanstvenog djelovanja 1960-ih može se dovesti u vezu s tzv. Zagrebačkom školom (nazivanom i Zagrebačkom stilističkom/književnoznanstvenom školom), kojoj su temelje sazdali Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš. Dubravka Oraić Tolić spomenutu trojicu naziva „očevima“ Škole, dok bi Solar uz Viktora Žmegača, Miroslava Bekera, Krunoslava Pranjića itd. pripadao „mlađoj braći“, odnosno drugoj generaciji Škole, kada je već počelo i njezino razvodnjavanje pa i Solarov daljnji razvoj kreće zasebnim putem. U nastavnom i znanstvenom radu Solar se, najopćenitije rečeno, bavio teorijom književnosti i poviješću svjetske književnosti. Od užih područja u fokusu njegova interesa bili su teorija proze, metodologije proučavanja književnosti, odnos književnosti i mita te općenito prisutnost mitske svijesti u suvremenoj kulturi, relativizam ukusa, poetika postmoderne te odnos tzv. visoke i niske književnosti. Svoja razmišljanja o tim i drugim temama objavio je u tridesetak knjiga, uglavnom zbirki predavanja i eseja, omiljenog mu žanra. Spomenimo samo neke: Pitanja poetike (1971.), Ideja i priča (1974.), Uvod u filozofiju književnosti (1978.), Smrt Sancha Panze (1981.), Roman i mit (1988.), Teorija proze (1989.), Laka i teška književnost (1995.), Edipova braća i sinovi (1998.), Predavanja o lošem ukusu (2004.), Kritika relativizma ukusa (2011.). S obzirom na to da većina Solarovih eseja funkcionira kao relativno zasebne cjeline, često ih je selio iz knjige u knjigu, a u pojedinim knjigama posegnuo je i za inovativnim formama, poput razgovora između književnih likova i pisaca ili fiktivnog autointervjua u knjizi Nakon smrti Sancha Panze (2010.).

Golemo teorijsko znanje Solar je volio primjenjivati na minuciozne interpretacije književnih djela. Čak dva izdanja doživjela je njegova knjiga Vježbe tumačenja (1997., 2005.) koja donosi interpretacije lirskih pjesama, a poslije je objavio i knjigu Interpretacije (2016.) koja donosi tumačenja lirskih, proznih i dramskih djela, ali i interpretaciju mita o letećim tanjurima te vica o dva raka koji će zbog pušenja dobiti čovjeka na plućima. Ta interpretacija nastala je, inače, još početkom 1970-ih, što Solara, kako je ustvrdio Josip Užarević, čini začetnikom hrvatske vicologije. Interpretacije različitih djela svjetske književnosti čine važan dio i u također utjecajnoj knjizi Suvremena svjetska književnost koja je doživjela čak tri izdanja (1982., 1990., 1997.). Solar teoriju, dakle, nije shvaćao kao isključivo samoj sebi dostatnu disciplinu nego kao svojevrstan okvir za tumačenje književnosti. U tom smislu ponovno predstavlja glavnu protutežu onim suvremenim teorijskim smjerovima koji zaboravljaju svoj predmet: „Razmislite, naime, ozbiljno kakvog smisla ima postavljati i razvijati teorije isključivo o ranijim teorijama, a ne o ‘predmetu’, odnosno ‘fenomenu’, kojeg bi teorija morala objasniti“, zapisao je u eseju O lošim teorijama u jednoj od svojih najvažnijih knjiga Predavanja o lošem ukusu (2004.).

U spomenutoj knjizi, kao i u nekim drugima, kao žarište problema suvremene književnosti, teorije, kulture i društva Solar je izdvojio zaborav, odnosno smrt ukusa. Pojednostavljeno i parafrazirano rečeno, ako je ukus mrtav, to znači da više nema kriterija prema kojima možemo suditi o djelima, što znači da je svako djelo dobro, a ako je svako djelo dobro, onda zapravo nijedno nije dobro. To bi u krajnjoj liniji onda značilo da više niti nema književnosti jer ako je sve književnost, onda ništa nije književnost, a sukladno tome znanost o književnosti više ne može / ne treba postojati. Suprotno tome, Solar smatra da je ne samo u estetskim prosudbama, nego i općenito u životu moguće i potrebno zadržati kakve-takve vrijednosne orijentire kakve je garantirao ukus. Važna je to Solarova opomena koju bi suvremena književnost, kultura i društvo trebali imati na umu. Osobno je se često sjetim, a posebno su mi od Solarovih razmišljanja važna i ona o odnosu tzv. visoke i popularne književnosti, kojom se problematikom Solar među prvima počeo baviti u hrvatskoj književnoj znanosti, nadograđujući svoje stavove o toj temi sve do najnovijih knjiga. Promišljajući o toj temi sa svoje tipične epistemološke meta-pozicije, Solar je vrlo rano ustvrdio, a poslije i razrađivao tezu da se stroga granica između tzv. visoke i popularne književnosti ne može jasno povući jer među tim dvama uvjetno nazvanim tipovima ili slojevima književnosti postoje mnoga preklapanja, a i razumijevanje jedne i druge povijesno je uvjetovano, odnosno podložno različitim tumačenjima, ovisno o aktualnim teorijskim i drugim dominantama. Takva Solarova promišljanja bila su mi važan poticaj u bavljenju i popularnom književnošću.

Iako je većina Solarovih teorijskih knjiga naišla na širok odjek, najširem čitateljstvu ipak se najviše približio svojim književnoteorijskim priručnicima i leksikonima. Prva takva knjiga bila je sada već legendarna Teorija književnosti, apsolutni književnoteorijski bestseler koji je od 1976. do danas doživio dvadesetak izdanja. Mnogi i danas Solara identificiraju (samo) s tom knjigom pa je prema njoj s vremenom razvio svojevrsnu odioznost, slično kao Conan Doyle prema svojem Sherlocku Holmesu ili Flaubert prema gospođi Bovary. No, koliko god Solaru s pravom smetalo to što su ga mnogi identificirali samo s tom jednom knjigom, činjenica je da je riječ o jedinstvenom pregledu temeljnih (klasičnih) književnoteorijskih znanja čiju sveobuhvatnost do danas nije postigla ni jedna druga knjiga pa još uvijek predstavlja nezaobilaznu literaturu za bilo kakvo stručno bavljenje književnošću. Jednako nedostižnu sveobuhvatnost u svojem području postigla je Povijest svjetske književnosti (2003.), jedini naš pregled svjetske književnosti od najranijeg doba do suvremenosti. Najvažnije književnoteorijske i književnopovijesne spoznaje Solar je predstavio i u leksikografskoj formi, i to prvo u Rječniku književnog nazivlja (2006.), zatim i u vrlo popularnom Književnom leksikonu, koji je doživio dva izdanja (2007., 2011.) te se prodavao na kioscima. Svojevrstan pak izraženije kritički pregled temeljnih pitanja znanosti o književnosti predstavlja jedna od posljednjih Solarovih knjiga Književnost: vrlo kratak uvod u njezinu teoriju, povijest i kritiku (2014.).

Osim spomenutih autorskih knjiga, Solar je bio suautor i nekoliko gimnazijskih udžbenika te je uređivao (književno)teorijske biblioteke, u sklopu kojih je i sam priredio i/ili predgovorima/pogovorima popratio djela brojnih istaknutih književnih i kulturnih teoretičara, filozofa i povjesničara (R. Wellek, H. Taine, J. Tinjanov, B. Tomaševski, C. Lévi-Strauss, J. Culler, E. A. Havelock itd.). Pisao je predgovore/pogovore i za djela istaknutih svjetskih književnika (S. Beckett, F. Kafka, A. Camus, Th. Mann itd.) te je uz Vlatka Pavletića bio i glavni urednik biblioteke Vrhovi svjetske književnosti, u sklopu koje su, kod više nakladnika, objavljena brojna kanonska djela svjetske književnosti.

O širokoj recepciji ovako ukratko skiciranog Solarova rada svjedoče ne samo reizdanja njegovih knjiga i velik broj posudbi u knjižnicama, nego i brojni citati iz njegovih knjiga te osvrti, recenzije i kritike o njegovim knjigama i općenito njegovu radu. Osim toga, objavljena su tri zbornika o njegovu životu i radu (Znanstveno djelo prof. dr. sc. Milivoja Solara, 2006.; Poetika pitanja, 2007.; Jezik književnosti, znanosti i medija, 2018.), priređena su njegova izabrana djela u pet svezaka (2004. – 2007.) te je primio više nagrada i priznanja (Nagrada HAZU, Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada Kiklop itd.). Od 2008. bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2011. dopisni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti u Podgorici.

Kao što sam nagovijestio, nisam bio Solarov student nego se moj odnos s njim sastojao prije svega od čitanja njegovih knjiga, od kojih sam se nekima vraćao po više puta i zasigurno ću im se vraćati i u budućnosti. Prva njegova knjiga koju sam pročitao bila je, dakako, Teorija književnosti. Taj čuveni Solarov književnoteorijski kompendij bio je, naime, na popisu literature za polaganje prijemnog ispita na Filozofskom fakultetu za koji sam se pripremao 2000. godine. Iako sam oduvijek – otkako sam naučio čitati – volio književnost, kao tadašnji maturant književnoteorijski nisam baš bio najbolje potkovan pa su mi neki dijelovi knjige bili teže razumljivi. No, Solarov pregledan, pristupačan i elegantan način izlaganja ipak me pripitomio, djelomično i začarao te mi omogućio da usvojim osnovne književnoteorijske pojmove.

U svakom slučaju, kao maturanta impresionirala me činjenica da netko može napisati knjigu o svemu što je važno u (tada mi se činilo, a danas sam još sigurniji u tom mišljenju) nesagledivo velikom i složenom području kao što je teorija književnosti pa sam se zapitao tko je taj čovjek. Odgovor sam pronašao na stražnjoj strani korica knjige, gdje je uz fotografiju bila bilješka o autoru. Podaci o završenom studiju, akademskim stupnjevima i objavljenim Solarovim knjigama bili su mi, naravno, nerazumljivi, pa i dosadni, no jedan podatak iz Solarove biografije prvo me iznenadio, pa razočarao, a na kraju razveselio i učinio ponosnim. Bio je to podatak o mjestu njegova rođenja, koji sam nekoliko puta iznova čitao, misleći da dobro ne vidim, a kad sam nedvojbeno utvrdio da zbilja piše ime gradića u kojem sam se i ja rodio, mislio sam da je pogreška. Jer, kako je moguće da je tako važnu i pametnu knjigu napisao čovjek iz mojeg zavičaja? Na trenutak sam osjetio čak i svojevrsno razočaranje jer tada sam mislio (u što sam se poslije više puta razuvjerio) da se veliki ljudi rađaju u dalekim i velikim gradovima. Kad sam nakon nekog vremena racionalizirao cijelu stvar – odbacivši i teoriju da je navedeni podatak o mjestu rođenja pogrešan jer je ipak bila riječ o ozbiljnom izdanju i izdavaču – ostao je samo osjećaj ponosa.

No, taj osjećaj ipak nije bio dovoljan da velikom profesoru u nekoj prigodi i priđem nakon što sam se uspio upisati na Filozofski fakultet, ali ne na Solarov Odsjek za komparativnu književnost nego na kroatistiku i slavistiku. Nastavne obveze nisu me, dakle, tijekom cijelog studija dovele u odnos sa Solarom, a kao tipični provincijalac impresioniran fakultetom, profesorima, glavnim gradom i svime što mi je donio studentski život, nisam ni smogao hrabrosti samoinicijativno pokucati na vrata njegova fakultetskog kabineta. Danas mi je, dakako, zbog toga žao, no djelomično sam si to oprostio zato što sam kasnije kako-tako ispravio propust. Studijske obveze na doktorskom studiju kroatistike, koji sam poslije upisao, ponovno me, doduše, nisu spojile s njim, ali nas je spojila – zavičajna veza.

Naime, drugo veliko iznenađenje u Solarovoj biografiji za mene bila je činjenica da je tema njegova doktorskog rada bila interpretacija djela Frana Galovića, što sam doznao na jednom predavanju profesora Zvonka Kovača sa slavistike. Na studiju smo uvijek spominjali samo Solarove književnoteorijske knjige i nije mi bilo ni na kraj pameti da bi se Solar intenzivnije bavio mojim zavičajnim piscem, iako je Galović, dakako, mnogo više od toga, nacionalna veličina. Kad sam detaljnije istražio Solarovu povezanost s Galovićem, uvidio sam da je i poslije doktorata o njemu pisao i priređivao njegova djela, što mi je dalo poticaj da se i sam detaljnije bavim Galovićem, koji mi je do tog trenutka bio samo, da tako kažem, gotovo skrivena, intimna ljubav. Tako sam, među ostalim, o Galoviću napisao i diplomski rad kod profesora Cvjetka Milanje, a pisao sam o njemu i kasnije, kao što sam pisao i o Solarovim čitanjima Galovića.

No, Galović me nije približio Solaru samo kao tema, nego me i doslovno doveo u fizički doticaj s velikim profesorom. Naime, taman kad sam bio na višim godinama studija, koprivnički Ogranak Matice hrvatske pokrenuo je izdavanje Galovićevih sabranih djela, u što je bio uključen i Solar. Tako je, nisam više siguran koje godine, 2005. ili koje kasnije, Solar sudjelovao u predstavljanju te edicije u Koprivnici te sam mu – ponovno posredstvom prof. Kovača, koji je također sudjelovao na predstavljanju – prvi put stisnuo ruku i kratko popričao s njim. Imao sam veliku tremu, koju je ublažio sam Solar svojom neposrednošću i pristupačnošću, čime su bili obilježeni i naši kasniji susreti. A tih je susreta bilo nekoliko, i uglavnom su ponovno bili zavičajni.

Jedan od meni važnijih bio je 2014. kada sam ga zamolio da na znanstvenom skupu, kojim smo u Koprivnici htjeli obilježiti 100. godišnjicu Galovićeva rođenja, održi predavanje na temu Zašto sam 50 godina pisao o Galoviću. Bila je to, naime, ujedno i 50. obljetnica njegova doktorskog rada o Galoviću, obranjena 1964. godine. Solar se rado odazvao i održao izlaganje, koje, nažalost, nije snimljeno, a sam Solar nije ga ni pretvorio u tekst. Druga važnija prigoda bila je ponovno moja molba da održi predavanje u Koprivnici, ovaj put na Sveučilištu Sjever u sklopu znanstvenog skupa kojim smo htjeli obilježiti njegov 80. rođendan. Ponovno se odazvao i 21. listopada 2016. održao predavanje Umjetnost danas? Bilo je to, koliko mi je poznato, i posljednje njegovo javno predavanje u Koprivnici, ali i jedno od posljednjih općenito.

I posljednja prigoda koju bih htio izdvojiti, intervju je koji sam s njim radio za časopis Artikulacije 2016. godine. Naime, kad samo Marko Gregur, Darko Pernjak i ja naumili pokrenuti književni časopis u Koprivnici, za intervju u prvom broju odabrao sam upravo Solara, na što je rado pristao. Intervju smo snimili u njegovu domu i objavljen je u prvom broju. Uz ostala pitanja, bilo je neizostavno i ono zašto se praktički cijeli život na ovaj ili onaj način vraćao Galoviću, na što je odgovorio: „Moj pokojni kolega Zoran Kravar je nakon sudjelovanja na znanstvenom skupu o Galoviću u Koprivnici nekome rekao da je tek sada u Koprivnici vidio da imam neki poseban odnos prema svojima. Jasno da imam neki odnos prema zavičaju. No, ima i slučajnosti u tome da sam baš na Galoviću doktorirao, na što me nagovorio Ivo Frangeš. Tek tada sam otkrio da u Galoviću ima nekih stvari koje mogu intimno doživjeti. (…) Iako sam se Galovićem počeo baviti gotovo slučajno… pronašao sam kod njega genijalne momente, prije svega u kajkavskoj lirici, u nekoliko štokavskih pjesama, pripovijetci Ispovijed, a donekle i u drami Pred smrt. Zbog toga sam mu se neprestano vraćao“.

Solarova povezanost s Galovićem bila je, dakle, i intimna i profesionalna, što je vjerojatno idealan spoj. I moja povezanost s Galovićem otprilike je takva, a isto bih mogao reći i za Solara, kojeg uz Ivana Goluba i Dragutina Feletara smatram najvažnijim intelektualcem iz Podravine uopće. Iako, Podravina je, dakako, premalo mjerilo, a možda ni hrvatski okvir nije dostatan.

Tekst by Mario Kolar, književni je povjesničar i kritičar te sveučilišni profesor

Izvor: Milivoj Solar, teorija književnosti, zavičaj – Artikulacije