Neovisno o time nazivamo li način odijevanja i odjevne predmete korištene u seoskim zajednicama narodnim nošnjama, seljačkim odjevnim stilom, domaćim odijelom, tradicijskom odjećom ili narodnim odijelom (Svi navedeni nazivi spominju se u radu etnologinje Aleksandre Muraj: Odnos građanstva spram narodne nošnje i seljačkog tekstilnog umijeća. // Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku 43/2, 2006., 7-40.) moramo se osvrnuti na razdoblje druge polovine devetnaestog stoljeća kada se tom i takvom odijevanju počinje pridavati značaj u procesu isticanja nacionalne svijesti i u kojem se među obrazovnim pripadnicama građanskog društvenog sloja seljačko tekstilno umijeće počinje smatrati kulturnim dobrom te se ističu i cijene vještina njegove izrade kao i visoka estetska razina ukrašavanja. Istovremeno se navedenom pojavom započinje polagano napuštanje tradicijskog načina izrade odjeće seoskog stanovništva te uvođenje pojedinih odjevnih predmeta izraženih pod znatnim utjecajem gradske mode. Veliku ulogu u tom procesu imaju seoski trgovci židovskoga podrijetla koji u svojim dućanima nude nove tkanine i pozamanteriju. (Muraj, Aleksandra: Nav. dj., 8-10.) Seoska se odjeća našla u procjepu između ručne i industrijske izrade, a njezini autori i vlasnici tijekom nekoliko desetljeća koja su uslijedila, sve teže odolijevaju procesu serijske izrade trudeći se zadržati originalnost. Kako su se navedeni procesi odrazili na način odijevanja u okolici Koprivnice, pokušat ćemo rasvijetliti kratkom analizom odjevnog predmeta koji je tema naše izložbe – bluzom. Kako bismo pojednostavili opis, bluze smo podijelili u nekoliko manjih cjelina, svrstavši ih prema mjestu nastanka, načinu izrade i ukrasima. Opisani su i dijelovi odjeće koji su nošeni uz određeni tip bluze. (Opisi nošnji i bluza Podravine temeljeni su na vlastitim terenskim istraživanjima provedenim u navedenim mjestima od 1996. do 2021. godine te analizi predmeta iz zbirke Muzeja grada Koprivnice)
Bluza ivanečkog tipa
Glavna osobina ovog tipa nošnje je slojevitost: nekoliko odjevnih predmeta nosi se istovremeno jedan preko drugog. Nosila se u selima župe čije se središte nalazi u Koprivničkom Ivancu, a to su uz Ivanec: Goričko, Kunovec, Botinovec i Pustakovec. Osnovni odjevni predmeti koji čine ovaj tip nošnje su: bluza pleček, i suknja robača/kikla. Izraženi su od konopljinog, lanenog ili pamučnog platna tkanog kod kuće. Suknje za svečane prilike šivane su od kupovnog pamučnog platna zvanog gunjasto, s uzorkom na cvetiće ili na rombiće koje su u pojasnom dijelu bile bogato nabrane i pričvršćene pojasom bešvicom izvezenom crnim motivom na turniće ili na prebore. Ispod suknje žene su nosile nekoliko podsuknjenki kako bi izgledale što širima. Preko gornje suknje nosila se pregača frtun od crnog glota uz donji rub ukrašena vezom zvanim točkanje. Bluza pleček je šivana od nekoliko dijelova među kojima treba istaknuti prednju i stražnju pintu – četverokutni gornji dio bluze od kojih je prednji ukrašen porubima, ukrasnim trakama: šujtešima i reginama te vezom. Na pinte su uz bogato nabiranje prišivene prednjica i leđni dio plečka. Ljepotom i bogatim ukrasom ističu se rukavi. Krojeni usko uz ruku, bogato su izvezeni tehnikom opšivavanja i lančića, a razlikuju se po boji i motivima. Najčešće se koristila višnova boja, ali i crvena, te kombinacija crne i crvene kao i crvene i žute. Osnovnim bojama dodaju se sitni uzroci bijele, plave, zelene, ljubičaste i narančaste boje. Prema motivima rukavi se nazivaju: na velike ruže, na male ruže, na vurice i lati, na tulipane, vurice i lati. Starijim ženama i djevojčicama namijenjeni su rukavi siromašnijih ukrasa, a djevojkama za udaju i mladenkama raskošno izvezeni. Preko plečka žene su ogrtale marame, a preko marama odijevale prsluk kožulec. Ovaj tip bluze po tkanini, kroju i načinu ukrašavanja, među izloženim predmetima najbliži je tradicijskom načinu odijevanja, a zanimljivo je to da se u svakodnevnom životu jednog dijela žena ivanečkog područja zadržao sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Bluza đurđevačkog tipa
Specifičan način odijevanja održao se do kraja dvadesetog stoljeća u selima Virje, Novo Virje, Molve, Kalinovac te na području grada Đurđevca gdje još i danas, iako u vrlo malom broju, možemo kod svečano odjevenih osamdesetogodišnjakinja prepoznati elemente tradicijskog odijela. Ovaj odjevni stil svoj vrhunac doživio je sredinom dvadesetog stoljeća, a bio je izuzetno bogat varijantama i obilježen društvenim normama koje su nalagale vrstu, boju i priliku kojoj je odjevni predmet bio primjeren, uz obavezno poštovanje razlika dobi i statusa. Radi se o odjeći izraženoj pod utjecajem građanskih modnih stilova, koja je ipak zadržala neke odlike tradicijskog. Suknja sašivena od pamučnog baršuna crne, smeđe, tamnoplave, tamnozelene ili bordo crvene boje, plisirana je na uske falde samo na stražnjoj strani. Na rub suknje često se prišivala uska traka zvana kefica koja je suknju trebala štititi od oštećenja. Uz nju se nosila bluza od iste tkanine zanimljivog kroja zvanog na pintu: rukavi su vrlo uski, a prednjica i leđni dio ne prate liniju tijela već se šire prema pojasu i tu se stežu u struk pomoću vrpce uvedene u rub. Oko vrata su ove bluze često bile ukrašene bijelim ovratnikom ukrašenim vezom šlinganjem ili pletenim (heklanim) pomoću kukice. Pregača je sašivena od crne atlas svile i prati dužinu suknje. Tijekom toplijeg dijela godine, a posebno oko Uskrsa djevojke i mlađe udane žene nosile su bluze sašivene na pintu ili u struk od bijelog pamučnog platna kojima je prsni dio bio bogato izvezen cvjetnim motivima različitih boja (crvena, plava, zelena) i tehnika, a nosile su ih uz plisirane štofene suknje. Starijim ženama bile su namijenjene bluze istog kroja, ali izrađene od tkanina tamnijih boja: smeđe, plave, zelene i često ukrašene vezom u odgovarajućoj boji. Dok su djevojke uz bijele bluze mogle nositi različite boje suknje ovisno o prilici, starije su žene pazile da boje bluze i suknje budu usklađene.
Bluza peteranskog tipa
Osim u Peterancu nošena je i u susjednim mjestima koja gravitiraju ili se nalaze u neposrednoj blizini Koprivnice, a to su Drnje, Sigetec, Torčec, Koprivnički Bregi, Sokolavac te u prigradskim naseljima Bakovčice, Starigrad i Jagnjedovec. Njezina specifičnost je u tome što je sačuvana samo fragmentarno pa je bilo nužno provesti postupak rekonstrukcije. Nošnja karakteristična za početak dvadesetog stoljeća sastoji se od tri osnovna odjevna predmeta: bluze, suknje i pregače. Bluze su izrađivane od svile ili tanke vunene tkanine, pratile su liniju tijela i bile bogato ukrašavane svilenim trakama i čipkom. Njihova specifičnost su uski, dugi rukavi ukrašeni čipkom i ovratnici s visokim kopčanjem pod bradu. Kod njihove izrade prisutno je nastojanje da se različitim krojem pojedinih dijelova, umetcima, ukrasnim porubima i nabiranjem postigne što originalniji izgled. Suknje su izrađivane od tankog štofa crne, plave ili smeđe boje, sitno plisirane po čitavoj širini, a morale su prekriti čitavo stopalo, do vrha cipele. Pregače su šivane od crne, smeđe ili tamnomodre atlas svile, a bile su ukrašene čipkom, svilenim trakama te širokim volanom uz rub koji je mogao biti nabran ili plisiran. Iako po tipu slični, stilovi odijevanja stanovnica navedenih mjesta ipak su se razlikovali, a te su razlike bile uvjetovane specifičnim načinom života, društvenim prilikama, gospodarskim utjecajem i statusom žena unutar pojedine zajednice. Ovdje se posebno ističu šlingerice iz Peteranca i Sigeca, žene koje su izrađujući i prodajući predmete ukrašene vezom već nakon Prvog svjetskog rata počele zarađivati te na taj način osigurale dodatan prihod obitelji, ali i stekle prednost u mogućnosti praćenja modnih trendova i izradi novih varijanti odjeće. Vidljivo je to i u različitim varijantama bluza nošenih tijekom tridesetih i četrdesetih godina koje su izrađene od svile, ukrašene vezom svilenim koncem i krojene prema diktatima onodobnih modnih trendova. Nosile su se uz znatno kraće suknje, u svečanim prilikama bez pregače.
Specifične bluze križevačkog kraja
Prigorski dio naše županije zadržao je elemente tradicijskog odijevanja još početkom prošlog stoljeća. U tom razdoblju žene su nosile dvije vrste bluza zvanih opljećki, a šivani su od domaćeg platna. Krojeni su usko, uz tijelo i imali su kratke rukave. Ukrašavani su oko vrata i na krajevima rukava vezom, čipkom ili dupljanjem na tkalačkom stanu. Na ovaj opljećek odijevao se drugi, dugih rukava i širokog kroja ukrašen istim tehnikama uz ovratnik i rub rukava kao i onaj kratkih rukava. Novija varijanta odijevanja uključivala je svetešnje bljuze šivane od svile, tanjih štofova i drugih vrsta laganih tkanina poput cica ili druge vrste pamučnog platna, koje su bile krojene najčešće na način da ne prate liniju tijela nego su oko struka šire. (Narodne nošnje križevačkoga prigorja. Kulturno-umjetničko društvo „Prigorje“ Križevci, Križevci 2019., 16-27)
Muške bluze – dio uniforme i oznaka pripadnosti određenom zanimanju
Osim temeljne definicije bluze koja je opisuje kao gornji dio ženske odjeće obično oko pasa (bluza bez rukava; bluza na kopčanje) uz pojam bluze javlja se i objašnjenje koje bluzu opisuje kao dio sportske odjeće ili odore. Kako se naša analiza ovog specifičnog odjevnog predmeta ne odnosi na košulje koje su dugo bile specifične za odijevanje muškaraca, odlučili smo njima posvetiti kratak prikaz bluza koje su sastavnim dijelom uniformi ili odora. Krenimo od definicije koja se može formulirati na sljedeći način: odora je odjeća koja razlikuje onoga koji je nosi od drugih i pokazuje da taj pripada određenom zvanju, organizaciji ili društvenoj skupini (vojna odora, vatrogasna odora, policijska odora, željezničarska odora, odora medicinskog osoblja, odore sportskih udruga i političkih organizacija). U slučaju nošenja odore umanjuje se individualnost, a naglašava pripadnost grupi. Stoga je njezina simbolika izrazito naglašena i važna, a estetska funkcija, iako prisutna, gurnuta je u drugi plan.
Vesna Peršić Kovač
„Bluza – povijest mode u Podravini“. 2021., 5-13.
Muzej grada Koprivnice