Zidovi koji nas spajaju 10 godina street arta u Koprivnici
ULIČNA (R)EVOLUCIJA
A drawing is simply a line going for a walk. (Paul Klee)
Crtež kao istraživački proces onoga što promišljamo, osjećamo i vidimo osnova je likovnog izričaja, pa i ulične umjetnosti – bilo da se radi prema unaprijed osmišljenoj skici ili se razrađuje ad hoc, na licu mjesta, instinktivno, intuitivno i refleksivno spram trenutnog okoliša i okruženja. Street art kao umjetnički smjer može se promatrati kao revolucionarni oblik djelovanja usmjeren suprotno od prevladavajuće umjetnosti, politike ili društvene zajednice tzv. mainstreama. U umjetničkom smislu razvoja riječ je o evoluciji doživljavanja umjetnosti izmještanjem iz njene uobičajene zone omeđenih, više ili manje institucionaliziranih prostora u prostore (potpune) slobode i otvorenosti ulice.
Korijene ulične umjetnosti Patricia Kiš naslućuje još u ruskim propagandnim plakatima; meksičkim, često pobunjeničkim muralima te u djelima francuskog umjetnika Ernesta Pignona (Ernesta šezdesetih), no s pravom zaključuje kako je ulična umjetnost ipak definirana 1970-ih godina pokretom američke mlade scene u podzemnim željeznicama New Yorka.[1] Prema izvorima prvi američki grafiter djelatan pod nazivom Cornbread već krajem 1960-ih godina tijekom boravka u popravnom domu ispisivao je vlastito ime po zidovima. Po izlasku je nastavio predano ispisivanje po ulicama Philadelphije s posebnim fokusom ispisivanja duž autobusnih linija kojima je svakodnevno prolazila njegova tadašnja simpatija kako bi je impresionirao. Kako su njegovi „otisci“ postajali prepoznatljivi stanovnicima grada, tako se ideja „ispisivanja svog imena posvuda kako bi postalo veliko i poznato“ širila među sve većim brojem mladih buntovnika,[2] a rasplamsala se od 1971. godine. Tada započinje era oslikavanja vlakova grafitima većih dimenzija što writerima omogućuje više kreativnih razlikovnih mogućnosti korištenjem boja, sjena, svjetla, pozadine i figurativnih elemenata.
Krajem 1990-ih klasičnu umjetnost grafita i street art scenu zahvatio je proces revitalizacije i rekontekstualizacije. Mainstream grafički dizajn sve se više inspirira urbanim jezikom grafita – u reklamnim kampanjama često su korišteni vizualni efekti slični kapanju boje ili otisku spreja. Uslijed rastuće komercijalizacije, grafiti su se našli pred izazovom zadržavanja neovisnosti i inovativnosti pa postaju sve refleksivniji, individualizirani i eksperimentalni. Umjetnici spajaju različite medije i pristupe javnom prostoru; sve češće koriste stickere čime zaposjedaju nove prostore – komunicirajući s prostorom grada jezikom bliskim jeziku propagande i reklamnog marketinga. Pritom sve jasnije razvijaju zasebni i vlastiti vizualni jezik za prostore ulice.[3] Kvaliteta ili izgradnja autentičnog stila počinje dobivati na važnosti, što doprinosi prepoznavanju umjetničkog potencijala pokreta izvan uskih okvira subkulture. Street art umjetnici osim plakata, šablona i naljepnica, u svoj rad uključuju i skulpture, instalacije ili performativne akcija. Ipak, u fokusu javnosti najprepoznatljiviji ostaje izravan angažman i dijalog s javnom površinom zida i njegovim zatečenim materijalnim i simboličkim aspektima.
Suvremena A(tra)ktivna Filozofija = SAF Koprivnica
Street Art Festival (SAF) u Koprivnici započeo je postepeno i samozatajno, gradeći i šireći svoj prostor djelovanja hrabro i odvažno. Na startnim pozicijama uz oslikavanje fasada ponudio je građanima početnu edukaciju kroz dokumentarne filmove o osobnostima svjetskog street arta (Basquiat, The Universe of Keith Haring…); predavanja (A. Grgić o primjerima sa španjolskih ulica); video radove (D. Šimac – Hladan grad, tople boje) prikazom radosti i živo(s)ti koju murali unose u sivilo urbanih sredina mijenjajući ritam srca grada. Oslikavanje je u prvim godinama praćeno instalacijom (2013.) i performansom (Gol i gola, 2014.) Antonia Grgića koji su dodatno naglasili dostupnost i otvorenost javnog prostora za kritičko promišljanje i suvremeno komuniciranje s okolnim prostorima. Ulična umjetnost, kao i umjetnost grafita, nastaje izvan usustavljenog umjetničkog sistema provocirajući granice umjetničkog svijeta i shvaćanja. Umjetnost postaje dostupna svima u svakom trenutku, otvorena zajednici što doprinosi slobodi sadržaja i značenja poruka koje se u velikoj mjeri određuju lokacijom nastanka, odnosno već postojećim elementima u prostoru rada. To je posebno istaknuto kod site-specific radova, među kojima je jedan od najpoznatijih onaj zagrebački koji prikazuje otkucaje srca nastale u sinergiji napuštenog hodnika, (hiper)realističnog street arta i stop animacije. Rad je to umjetnika poznatog pod nadimkom Lonac kojeg je koprivnička javnost upoznala nastankom murala Ribice na drugom izdanju SAF-a. Na zidu Stolnoteniske dvorane ribica u skoku iz akvarija prema čaši vina združena sa stihom Cesarićevih Vagonaša („jer utjehe nema u vodi“) kojim ozbiljnu poruku prenosi kroz humor i dosjetku zadržavajući pritom iznimno visoku razinu tehničke umješnosti u izvedbi. Iako je Ribica godinama sretno obitavala na ovim prostorima, nakon gotovo 10 godina došlo je vrijeme njena umirovljenja. Time se nestalnost postojanja umjetničkog djela potvrđuje kao još jedna od karakteristika street arta koja nas uči važnosti prihvaćanja promjena. Premda djela ulične umjetnosti mogu godinama postojati na određenim mjestima, pa čak i mijenjati svoja značenja u skladu s duhom vremena i mogućih intervencija, ipak su podložna konstantnim izmjenama pod utjecajem vremenskih (ne)prilika. Zato će Ribica u godinama koje dolaze prepustiti svoje mjesto nekim novim klincima, baš kao što su to prošle godine učinili murali prvog izdanja SAF-a iz koprivničkog kampusa.
Tijekom 10 godina kroz SAF su prošla brojna imena hrvatske street art umjetničke scene, no posebno veseli sve veći broj domaćih autora unazad nekoliko godina. Upravo je to jedan od najboljih pokazatelja uspješnosti nekog festivala – uključivanje novih imena, mladih ljudi koji odrastaju promatrajući nove vizure grada koje ih inspiriraju da i sami postanu dio „pokreta“ za bolji i ljepši grad.
Šetnja mogućim značenjima: provokacija – dekoracija – introspekcija
Jedan od koprivničkih autora, Acid Monk razmatra memoriju vode postavljajući pitanja – Gdje su naše želje nestale? Ima li još sitniša u fontani? Kroz tradicijski ukorijenjen običaj bacanja novčića u fontane, postavlja pitanje ekonomske moći „običnog“ čovjeka, ali i gubitak (djetinje?) vjere, želje i nade – u promjenu, u sreću, u bolje sutra.[4] Društvena provokacija njegova je prepoznatljiva potka, bilo da radi u mediju performansa ili vizualno-tekstualnog street arta. Britki humor, propitivanje i pomicanje granica i perspektiva njegova je ključna uloga. Novi pogled na žensko tijelo u tamnoružičastim tonovima „tipično nježne i feminizirane“ boje donosi Ljubomir Todorović. Prikazom ogoljenog trbuha i grudi kao glavnih atributa otvoreno, ali i odmjereno kritizira primitivistički usmjereno društvo.
Osim individualističko-kritičkog pristupa street art zajednica podržava dijeljenje – znanja, sadržaja, zidova, ali i smijeha – u cilju zajedničkog učenja, inspiriranja, kreativnog izazova i shvaćanja važnosti skupnog djelovanja za dobrobit zajednice. Već u prvom izdanju nastao je rad u suradnji OKO i Cheza, a kasnije godine ugostile su neke skupine street artista. Među njima se ludičkom zaigranošću i monumentalnošću izrade svakako ističe multidisciplinarni umjetnički kolektiv Artu Ditu. Nađite prikaz čovjeka privezanog u/uz ogromnog konja i došli ste do cilja! Dječja inventivnost, nepresušna kreativnost, vrckavost, neposrednost i poletnost preplavit će vas istog trena i pokazati važnost zadržavanja jednostavne, spontane duhovitosti bez previše analiziranja i upisivanja značenja – koja postaju bezgranična. Odmjerena pomaknutost stilskog izričaja odlika je i guerilla street art akcija koje je provodila skupina umjetnika iz Zagreba prepoznatljiva po likovnim intervencijama na starim željeznim pipama (tzv. Francekima). Pimp My Pump zabavnim umijećem primjerke nekad reprezentativne, danas često oronule gradske infrastrukture pretvaraju u dio suvremene urbane kulture maštovitim i neočekivanim pristupom, intrigantnim temama i vedrim bojama. O svemu tome ispričali su više u sklopu predavanja Novo lice starog željeza u Knjižnici i čitaonici Fran Galović. Radionički format prezentiranjem umijeća kaligrafije u Koprivnicu je doveo Modul 8 čije djelovanje je prepoznatljivo upravo po oblikovanju autentičnog vlastitog šarenog pisma na plohama zidova. Iako se u posljednje vrijeme izražava i apstrahiranim formama, likovno dotjerana tipografija kao glavna odrednica prepoznavanja jedna je od specifičnosti izričaja autora „bez imena“ – Mane Mei. Bazičan i jednostavan format kroz kratke aforizme pune topline i empatije podsjeća nas na te ponekad zaboravljene, a čovjeku nasušno potrebne vrednote. Osim poticajnom porukom ovi nas natpisi uveseljavaju razigranim koloritom. Poznato je kako boje utječu na ljudsko raspoloženje pa raspon raspoloženja kroz krošnju oblaka pokazuje SinkoThePsiho. Mladi autor razvija se usporedno sa SAF-om pa tako od početnih monokromnih zapisa i meditativnih promišljanja stremi figurativnijim prizorima bajkovite arhitekture i flore da bi u SAF-u 2020. zabljesnuo (u suradnji s Tanjom Virag) velikim muralom čistih obrisa veće tehničke sigurnosti s odmakom prema psihodeličnom šarenilu jarkih tonova. Akcentiranje ploha žarkim bojama koristi i umjetnica pseudonima Shy. Poigravanjem nanosima boje ostvaruje atmosferičnost prikaza usklađenih s mjestom izvedbe murala. Niz koloristički raznovrsnih mačjih glava poput totema čuvaju stanovnike koprivničkog Mačkovca – skloništa za nezbrinute mačke.
Upravo radi rastućeg sivila i mnoštva problema koje susrećemo u svakodnevici dio autora odlučuje se na isticanje dekorativnog aspekta street arta koji uz pomoć ritmizirane i maštovite repetitivnosti (Pop The Pill) dinamizira gradske površine i čini ih privlačnim oku promatrača. Ujednačeni ritam sličnih simbola na ulice grada prenosi Tichlarov, a Hadžaga se poigrava tonskom modelacijom umirujućih plavih ploha s nenadanim kolorističkim akcentom crvenog razbijajući uljuljkani jednolični ritam života. Neopterećenost života, plivanjem kontra struja i pravila kroz duhoviti prikaz punk-scene bilježi Žuti šafran – u kombinaciji tamne podloge i topline žutih tonova koji oblikuju i fluidni apstrahirani format Blanane na zidu Podvožnjaka. Promaja snagu ženskog lika prikazuje u spoju monokromije koja prerasta u eksploziju boja, odnosno jasnom figuracijom koja će se istopiti u bazične linijske forme. Ponavljanjem i gradacijom vegetabilnih i geometriziranih uzoraka poput mandala Silvana umiruje um gledatelja, dok Tifanirubi pretapanjem figuracije, geometrizacije i ploha boja, linijskih i točkastih elemenata izaziva oko na akciju u potrazi za reakcijom slijedeći nit osječkog autora Smao Mao u sljubljivanju figuracije, apstrakcije i vegetacije. Jednostavnost linija, živost boja i minimalizam koncepta kroz svođenje na osnovne oblike i boje uvodi Rina, dok Cartboxova figuracija podsjeća na vizuale animiranih filmova čemu je blizak i izričaj likova Tonija iz Splita. Tome je srodno izduženo oblikovanje štrkljavog bildera Ninje Tigera koji napeto stremi prema šalici kave dok se lice šetača neprimjetno rastvara širokim osmijehom. Humoreska detaljističke minucioznosti odlikuje Worga koji se priklanja i apstrahiranim plohama, ne pristajući na etiketiranje ili uokviravanje – poput, uostalom, većine street artista. Neočekivano iznenađenje njihovo je glavno oružje. Auks Jedan tako je od figuracije, simbola i znakova zašao u ornamentiku izražajnih boja koja intrigira promatrača, baš kao i fluidni potezi i mekoća izraza Cheza 186 koji sučeljavanjem oštrine i fluidnosti propituje granice grafita i street arta. Plohama boje zidne slike gradila je Maja Žugec s kojom je SAF uspješno iskoračio van granica grada ispipavajući teren obližnjih (manjih) sredina, ponovno pomičući granice i svijest prolaznika.
Zvonimir Haramija Hans etablirani je koprivnički umjetnik koji SAF podržava sudjelovanjem od prvog izdanja. U nekoliko nastalih (i nestalih) murala moguće je pratiti mijenu ili, bolje reći, supostojanje njegovih stilova: od razigrane vedre figuracije prepune simbolizma i jarkih boja do mnoštva informacija kamufliranih u grotlu vegetabilnih i humoreskno figurativnih motiva do konačne dječje izvornosti pogleda, pastelnijih tonova, jednostavnijih formi i ploha – pročišćenijih, ali i dalje kompleksno povezanih pretapajućih figura i životinja. Nježne boje u animalističkim motivima predstavlja i Petra Mađerić, dok će ih OKO ogrnuti plaštom vibrantnih fluorescentnih tonova izražajnih kontrasta.
OKO kao jedna od najpoznatijih street art umjetnica koja je vrlo rano etablirana u hrvatskim i inozemnim krugovima, odigrala je važnu ulogu u podizanju početne vidljivosti festivala, sudjelujući u prvom izdanju SAF-a. Prepoznatljivi izrazito detaljistički i linijski oblikovani crteži u kojima se isprepliću animalistička i antropomorfna obilježja njen su zaštitni znak. Osim iznimne ornamentalne i estetske vrijednosti, oni gotovo uvijek nose neku alegorijsku poruku vezanu uz društvenu situaciju, umjetno stvorenu hijerarhiju, međuljudske odnose ili odnos prema sebi samome. Oni su bajke za odraslu djecu. Oni nas podsjećaju na drevna znanja i mudrosti djetinjstva. Vraćaju nas onome što često zanemarujemo, ne slušamo ili ne čujemo od pozadinske buke grada, a što uvijek zna pravi odgovor i put. Vraćaju nas instinktu, tom unutrašnjem oku koje nam OKO otkriva hrabro i bez zadrške.[5] Bogatstvu unutrašnjeg svijeta i višeslojnosti ljudske osobnosti i psihe okreće se i mlada koprivnička autorica Kristina Ogrinec također vraćanjem fokusa na važnost prirode, sna i životinja kao preduvjeta mirnog i uravnoteženog (su)života za balans čovjeka.
Stopama fantastičnog animalističkog misticizma kroči mlada autorica Theia koja motiv jelena predstavlja u formi naizgled lebdećeg bića, nalik totemskim prikazima. Totem jelena simbolizira mir, smirenost i nježnost, ljubaznost, ali i snagu i hrabrost.[6] Ipak, jelen pušta bogato korijenje, čvrsto se uzemljuje. Poveznica fizičkog i duhovnog aspekta naglašena je odabirom boja – zelenim (prizemno, životno) i ljubičastim (spoznajno, duhovno) tonovima. Tothem kao ime jedne od lokalnih snaga SAF-a ukazuje na inspirativan pristup prirodi, u miru, rasterećeno, radosno, ispunjeno srećom i humorom, izričajima ponovno bliskim dječjoj književnosti koja u svojoj jednostavnosti donosi najveće mudrosti. Bajkoviti prizori često su puni raskošne i plodne vegetacije. Tako gigantski cvjetovi makova u pratnji koke – kao prepoznatljivog lokalnog simbola – uveseljavaju svakog prolaznika u gradu zahvaljujući spoju dva osebujna stvaralaštva – OjoMAGico i Jane Danilović. Sonet također pronalazi inspiraciju u podravskom podneblju, u spoju tradicije vinogradarstva sa živim bojama, duhovitim facijalnim ekspresijama i verbalnim doskočicama što mame osmijehe prolaznika. OjoMAGico festival prati unazad nekoliko godina, a zaigranost duha osim odabirom tema i simbola potvrđuje ispisivanjem vedrih poruka, poručivši stanovnicima koprivničkog kampusa – Feel the Funk! – opusti se, razvedri se i uživaj u trenutku! Njeni su crteži linijski i uglavnom monokromni s tek ponekom plohom boje koja dinamizira prizor. Florealna vegetacija nastanila se i u muralu iz 2018. kao pratnja ženskom licu velikih izražajnih očiju, bujne kose i impozantne pojavnosti. Preplet voluminoznih i plošnih detalja, gustih linija i kružno obojanih površina koje poput malih sunčanih krugova emaniraju toplinu, moć i posebnost prikazanog lica. Žene bujne kose zaštitni su znak još jedne riječke umjetnice poznate pod nazivom PekmezMed. Hrastov list u predjelu vrata iznad glave preobražava se u plod žira – putujući neobuzdanim vlasima kose koje se koncentrično šire u prostor, nježno ga zaposjedaju da bi se s njim stopile. Iza „slatke“ vanjštine blagih crta lica, nježnog smiješka otkrivaju snagu smiraja i kontemplativnosti, ponovnog povratka sebi i prirodi. Priroda postaje sastavni dio minijaturnih intervencija usred središta grada koje opažamo u svakodnevnim, a neočekivanim ambijentima (na ulazu/izlazu iz kina, na terasi kafića…). Oslikane minijature tvore cjelinu s biljkama u teglicama, kao da izrastaju iz njih povezujući urbanost i prirodnost – materijalni i duhovni aspekt čovjeka – utišanog i umirenog zatvorenim očima i svjetlosnim vrtlozima unutar eteričnog tijela.
Street Art ili kako zavoljeti promjene
Ljubav je glavni pokretač svega, koliko god to otrcano zvučalo. Ljubav je okupila ma-MUZE, ljubav je proizvela nalet energije u malom „središtu periferije“[7] Koprivnice gdje je niknuo danas prepoznatljiv Street Art Festival (kao i mnoštvo drugih prepoznatljivih programa) – a ljubav je začela i početnu klicu graffiti arta, svojevrsne „prethodnice ili izvidnice“ street arta. Sve autore koji se odluče djelovati na ulici odlikuju neke slične karakteristike, poput želje za slobodom, nesputanim izražavanjem, svestranost, kreativnost, prilagodljivost, težnja promjeni, sklonost eksperimentu, otvorenost improvizaciji, stalnom propitivanju, istraživanju i pomicanju granica – vlastitih i društvenih. Na istim postulatima temeljeni su i otkačeno zabavni vizuali festivala koji kroz godine poprimaju raznolike forme, ali uvijek ostaju prepoznatljivo koloristički bogati, optički privlačni i intrigantni, a potpisuju ih dva lokalna profesionalca, Aleksandar Rapaić (2013. – 2018.) i Dejan Halusek (2019. – danas). Sadržajna slojevitost otkriva upravo onoliko koliko smo spremni primiti ili voljni „kopati“, udubiti se, promisliti. Površinski sloj bogate dekorativnosti strpljivo čeka da bude otkriven iako nema ništa protiv ako ga i ne zagrebete. Ulica dopušta i propušta svakodnevicu kroz svoje ceste, zidove, haustore, dvorišta, kvartove. Mnogi od njih u posljednjih su deset godina obilježeni začudnim prizorima. Zahvaljujući SAF-u gradske lokacije su prodisale, dobile živo(s)t ili oživjele duh (nekadašnjeg) zabavnog vremena, neopterećenog i bezbrižnog – donoseći „živu“, suvremenu umjetnost svima, pa i onima na koje se ponekad zaboravlja u kontekstu dostupnosti sadržaja (starijima i nemoćnima oslikavanjem Doma; djeci i najmlađima oslikavanjem igrališta).
U vremenima nesigurnosti, straha i česte kolektivne histerije, (ulična) umjetnost je tu da nas umiri i podsjeti na nužnost, neizbježnost i stvaralački potencijal promjene. Umjetnost je tu da nas razveseli, inspirira, potakne, motivira, podsjeti na ponovno otkrivanje čudesnog u svakodnevici. Stoga, ako još niste, put pod noge – krenite u šetnju i novo otkrivanje grada koji vas okružuje. Razigrane boje na zidu zaista čine svoje,[8] pronose pozitivu i vraćaju osmijehe.
Helena Kušenić
[1] Kiš, Patricia: Street / Art / Zagreb. // Street / Art / Zagreb: ulična umjetnost u Zagrebu. Zagreb: Centar kulture na Peščenici / Galerija Događanja, 2016., 6. – 14.
[2] Blocal, Giulia; Pope, Alex: History of graffiti and street art: the 1960s and the 1970s. Museum for Street Art and Graffiti Amsterdam. (https://straatmuseum.com/en/blog/history-of-graffiti-and-street-art-1960s-1970s)
[3] Manco, Tristan: Street Sketchbook. London: Thames & Hudson, 2007., 165.
[4] Kada bacimo taj novčić i zaželimo želju, pokrene se val pozitivnih misli u našem umu, oslobađa se endorfin, tzv. hormon sreće i zato kad bacamo novčić „za sreću“, zaista se čini da i jesmo malo sretniji. Ali, danas, taj običaj izostaje i rijetko se još mogu vidjeti novčići u gradskim fontana. Postali smo društvo koje ne vjeruje u bolju budućnost, postali smo beznadni, a želje su nam nametnute – kao što su naši javni prostori poput trgova zamijenjeni trgovačkim centrima (pseudo-javnim prostorima), tako su i naše želje zamijenjene imperativima posjedovanja stvari. Izgubili smo onu djetinju, ponekad naivnu vjeru u bolje sutra i prestanak bacanja novčića u fontane, nedostatak tog jednog banalnog čina i iskaza ljudskih nadanja, savršeno prikazuje kakvo smo društvo postali – beznadni i bez želja, vođeni samo imperativima konzumerizma. (Barčanec, Sonja: Performans: Bojan Koštić bacanjem novčića u fontanu želi podsjetiti ljude na sretnija vremena. https://drava.info/2017/10/performans-bojan-kostic/)
[5] Kušenić, Helena: OKO – intervju. JAM: časopis Udruge za promicanje hrvatske umjetnosti i međukulturnog dijaloga, godina IV, broj 37, 17 – 20.
[6] https://bs.zodiacsigns-horoscope.com/spirit-animals/deer-spirit-animal-totem/
[7] Centar periferije referira se na rad žitnjačkog umjetnika Zorana Pavelića koji je 2006. izveden na zatvaranju kultnog prostora nezavisne i izlagačke scene MMC Kuglana 2, a video zapis tog rada izložen je na prvoj izložbi u AK galeriji 2013. godine (Špoljar, Tanja; Krištofić, Bojan: Atelieri Koprivnica i Atelijeri Žitnjak ⸻ DVIJE PERIFERIJE. Katalog izložbe. Križevci: Gradski muzej Križevci, 2021.
[8] Mural na koprivničkom zelenjaku. Autor: Mane Mei, 2016.