Zidovi koji nas spajaju – 2. dio
ULICA TO SMO MI
Ono što je trebalo biti jednokratna akcija crtanja, brzo je preraslo u desetogodišnji festival. Tog proljeća 2013. godine Mamuze su tek počele s radom i imale smo dogovor s dečkima iz Pixela (alternativni kafić u Koprivnici) o programu svakog četvrtka. Mamuze smo tada bile nas dvije, Maša i ja. Za svibanj smo odabrale mjesečnu temu Stret art i dogovorile smo da osim predavanja, prikazivanja filmova, izložbe i razgovora s umjetnicima pokušamo organizirati i oslikavanje jednog ili dva zida u našem gradu. Ubrzo je netko rekao: a zašto vi taj program ne proglasite festivalom? I tako je nastao koprivnički Street art festival. Da me se krivo ne shvati, nismo mi potpuno same i potpuno bezglavo ušle u tu priču, ali smo ušle zaigrano, prijateljski i sigurno ne sluteći da će Street art festival u našem malom gradu opstati deset godina.
Danas nismo ni same svjesne koliko je murala napravljeno u proteklih 10 godina, sve dok ih ne trebamo prebrojati za neki izvještaj ili tekst poput ove knjižice. Napravljeno ih je osamdesetak, a bilo je kroz godine postavljeno i nešto instalacija, održan je jedan buvljak, jedan plesnjak, jedna proslava rođendana te nekoliko koncerata – od kojih jedan u pješčaniku dječjeg vrtića. Kad danas pogledam unatrag, čini mi se da je upravo SAF bio taj prvi pokretač okupljanja većeg broja ljudi oko Mamuza: volontera, umjetnika, kustosa, fotografa, dizajnera, studenata, gostiju iz drugih gradova i publike.
Zašto je street art tako dobro prihvaćen u Koprivnici? Možda je to kombinacija pogleda unatrag i pogleda unaprijed. S jedne strane, tu je blizina Hlebina (geografski i povijesno) te je našim sugrađanima posve prirodno gledati slikarska djela koja nastaju iz naroda za narod. S druge strane, zahvaljujući dugoj i obilnoj tradiciji nezavisne kulture u Koprivnici, lako nam je i privlačno prihvatiti nove, urbane načine umjetničkog izražavanja. Još jedna važna crta Koprivničanaca je da smo dobri domaćini. Najjača su mi sjećanja sa festivala ona o druženjima uz čašicu domaće rakije i One step away koji trešte iz zvučnika, odlaske s crtačicama u second hand shop u pauzi između dva zida, domara Mileta iz Srednje škole Koprivnica koji bi samoinicijativno došao uvečer i osvijetlio zidove reflektorima za crtače koji sutra rano ujutro moraju ići doma pa bi, kad je već tu, s nama podijelio kekse. Kad smo već kod hrane, tu su i domaći ručkovi koje je pripremala naša volonterka Martina za crtače i crtačice, okupljene oko premalog stola u mojoj premaloj podstanarskoj kuhinji. Nasmijana lica opaljena suncem i poslagana u krug uvijek su govorila: Kako je lijepo ovdje u Koprivnici. Ta je ljubav od samog početka bila obostrana. Street art scena u Hrvatskoj je živopisna familija, svi sve poznaju, idu često od jednog do drugog festivala skupa, vole skupa crtati, a uz sve to nisu zatvoreni kružok – upravo suprotno, od samog početka prepoznali su našu inicijativu kao dobru i pomogli nam na svaki način na koji su mogli. I dan danas ta ekipa ne spava u hotelima nego kod nas i naših prijatelja, jedu ma što ti je usput za složiti, ako je skela premala ma snaći ćemo se, nesebično dijele svoje znanje s mlađim ili manje iskusnim kolegama.
Upravo zbog te prijateljske atmosfere i međusobnog podržavanja, već u drugoj godini festivala došli su novi klinci, ali i nove lokacije. Koprivnica je prepoznala dobru priču pa su došli i prijedlozi stanara pojedinih kvartova gdje bismo sve mogli crtati. Došli su i lokalni crtači koji su u pojedinim kasnijim godinama brojčano i nadjačaligostujuće iz drugih gradova. Festival više nisu aktivno pratili samo naši prijatelji i slučajni prolaznici nego posjetitelji namjernici – neki bi navratili dok idu u šetnju s prijateljima, neki bi doveli svoju djecu da vide novo lice grada u nastajanju. Neki od njih već dobro poznaju našu Jadranku, OjoMagico, koja gostuje na festivalu od 2017. pa je pitaju Je l’ ti treba kaj donesti? i Kako je u Rijeci?
Pa, koja je poanta toga svega? Grafiti scena je nastala kao pobuna i otpor, a street art ima posve druga pravila i cilj mu je oplemeniti prostor u kojem nastaje. Jednom sam pitala jednog od crtača kako se odlučio na tu formu umjetnosti. Njegov sam odgovor zapamtila zauvijek: ako suvremeni svijet može biti zatrpan reklamama, onda možemo i mi praviti protutežu takvom svijetu muralima. Pa iako danas na zidovima nastaju veliki murali, često akademskih slikara, dogovoreni s s vlasnicima objekata i lokalnim vlastima – oni su i dalje kontra-struja. Kontra unificiranosti fasada (i kvartova, i gradova). Kontra ekranima. Kontra otuđenosti od zajednice u kojoj živimo. Kontra okvirima u doslovnom i prenesenom značenju. Zahvaljujući onome što je trebala biti jednokratna akcija crtanja, a preraslo je u desetogodišnji Street art festival, Koprivničanci (i njihovi gosti) danas mogu prošetati svojim gradom i pogledati izložbu na otvorenom, mogu uprti pogled u sliku na zidu da im popravi dan i mogu se okružiti umjetnošću. Kad god to požele.
Andreja Salajec
