STAROHRVATSKA KOPRIVNICA (Od pretpovijesti do gradnje utvrde)

O povoljnom smještaju grada Koprivnice i perifernih njegovih dijelova rječito govori i podatak o četrdesetak do danas poznatih nalazišta iz razdoblja od oko 3500 godina prije Krista do 16. stoljeća, tj. do turskih ratova. Premda zasada nije pronađen trag naseljavanja prvih zemljoradnika iz neolitika – mlađeg kamenog doba, svakako valja očekivati i takve nalaze, iako je grad svojim širenjem i izgradnjom skrio mnoga nalazišta.

 Kamene sjekire, motike i brusovi poznati su s nekoliko lokacija, pa se i prema takvim nalazima može očekivati nalaženje najstarijih stalnih zemljoradničkih i stočarskih naselja u kojima se proizvodilo keramičko posuđe, izrađivali kremeni nožići, strugala, klinovi, strelice, kamene motike, sjekire i čekići, tkana odjeća, izrađivali se drveni ukrašeni ili čisto praktični predmeti itd. Nažalost, tkanje i drvene izrađevine pretežno su izgubljeni, samo se ponekad pronađe izgoreno drvo. Kameni uporabni predmeti pronađeni su u gradu na Lenišću, Banovcu, Dubovcu, u potoku Koprivnici kod Ulice Beč i u Vijećničkoj ulici, a na rubu grada u Reškom polju, te na Močilskom bregu.

 Sa samoga početka tzv. Bakrenog doba – eneolitika (polovica 4. – kraj 3. tisućljeća prije Krista) – postoje slučajni nalazi iz Dubovca (keramička žlica), a sustavno je istraživano veliko naselje na lokaciji Seče u blizini Koprivničkih Bregi, nešto više od 1 km daleko od posljednjih kuća u Miklinovcu, koprivničkom istočnom predgrađu. Bezimeni stanovnici iz 4. stoljeća smjestili su svoje selo uz potok Koprivnicu i u blizini šuma, livada i plodnih njiva. Naselje je potpuno organizirano: stanuje se u zemuničnim jamama koje su u udubljenom dijelu opletene šibljem na koje je nabacano blato, te potom spaljeno kako bi postalo prvim poznatim zidom; krovovi su bili šatorastoga tipa, a na drvenu konstrukciju stavljala se obična koža. Uz zemunične jame postojale su jame za otpatke, jame za rad tijekom dana (žrvnjišta, radionice kremena, lončarske radionice, jame za vađenje gline itd.), lončarske peći, ognjišta na otvorenom, bunari itd. od brojnoga keramičkog posuđa, tj. najviše od sačuvanih ulomaka, prepoznaju se zdjele, vrčevi i lonci s ručkama, posude na šupljoj nozi, šalice, tanjuri, žlice. Zanimljivi su i utezi za tkalačke stanove, ribarske mreže i vretena, te dijelovi idola. Izrađivane su kamene sjekire, kremeni nožići, šila, strugala, klinovi. Posuđe je ukrašavano urezivanjem, žljebljenjem, udubljivanjem jamica, bockanjem i žigosanjem, naljepljivanjem bradavičastih ili okruglih te gredastih naljepaka itd.

S prijelaza iz mlađeg kamenog doba na bakreno doba pronađeni su keramički nalazi i kamena sjekira na Kamengradu, a iz punog eneolitika potječu nalazi tzv. Lasinjske kulture s Vojnika i Zaseka kod Koprivničkog Ivanca u blizini grada, te na sjevernoj strani predgrađa Danice, blizu potoka Vratneca, nalazište Cerine 3. Način stanovanja i izrade oružja i oruđa ostao je isti, izmijenio se donekle način ukrašavanja i oblikovanja posuđa, koje je sada češće ukrašeno ubodima, urezanim kosim, horizontalnim i vertikalnim crtama, kružnicama, naljepljenim lukovima i jezičastim aplikacijama, a u oblicima naglašava visoke noge šuplje sa zadebljanjima i zdjelama na njima, šalice i vrčeve s višom drškom od oboda, vjedra za mlijeko, žlice itd. U okolici grada egzistirala je i vučedolska kultura (nalazište Rudina), koja je znala i obradu bakra (klin sa Šoderice). Pri kraju ranoga brončanog doba (18-17. st. prije Krista) ovdje se ističu nalazišta tzv. licenskokeramičke kulture (Cerine i Vratno sjeverno od predgrađa Danice, Piškornica sjeverno uz Koprivnički Ivanec) koju naročito karakteriziraju duboke zdjele i vrčevi s ukrasima od snopova valovitih, kosih ili horizontalnih (na drškama i vertikalnih) otisaka nazubljenoga kotačića u gornjem dijelu posude. Takvi i slični, vrlo dekorativni, ukrasi na posuđu ovoga vremena ispunjeni su obično bijelom bojom a nalaze se na tamnoj podlozi posebno finoga posuđa koje se uporabljivalo za kultne ili druge svečane svrhe. Čak je i posuđe namijenjeno svakodnevnim potrebama (kuhanju, čuvanju hrane, nošenju ili čuvanju vode i sl.) vrlo ukusno i jednostavno ukrašavano valovitim snopovima linija, plastičnim rebrima i bradavicama, prevlačenjem grančicama po neravnoj površini. Ovo stanovništvo je kraće koristilo svoje zeumične nastambe (pliće su nego ranije), što nas navodi na zaključke o većoj ulozi stočarstva i lova nego ranije.

Kasno brončano doba, vrijeme kada je u cijeloj srednjoj Europi egzistirala, već se slobodno može reći – izrazito indoeuropska – kultura polja sa žarama (oko 1300-750. god. pr. Krista), nazvana tako po običaju spaljivanja mrtvih i pokapanja žara s njihovim ostacima u polja s ravnim grobovima u jamama (u koje su, osim kostiju i pepela, bili prilagani brončani nakiti, oruđe i oružje, te keramičko posuđe s hranom i pićem za pokojnika), također je dokazano u Podravini, na Bilogori i Kalničkom gorju na više mjesta. Pronađeni su čak i prvi tragovi domaće metalurgije (Križevci, Kalnik, iz nešto kasnijeg vremena i Sv. Petar Ludbreški), a u Delovima i šljunčari Šoderice brončani nakit i oružje, dok je u Legradu pronađena ostava s više od 30 komada brončanih predmeta: otave su zakapali putujući ljevači bronce i trgovci, no ponekad je bilo i straha od ratnih pohoda različitih plemena (Tračani, Kimerijci, kasnije Skiti). U gradu je utvrđeno postojanje ostataka naselja iz ovoga doba u Miklinovcu, a ostatak groblja utvrđen je nalazom urne na staroj ciglani (Bajer na Brežancu). Od ovoga razdoblja nadalje možemo pratiti jedan relativno kontinuirani razvoj stanovništva koje su antički pisci jasno svrstali među Panonce: zvali su se Jazi (Iasi), a glavna sjedišta bila su im u antičko doba Varaždinske toplice (Aquae Iasae) i Daruvar (Aquae Balisae, Municipium Iasorum); upada u oči činjenica da su svugdje u kraju gdje žive (od okolice Ptuja do obronaka Papuka) vezani uz termalna vrela i toplice, kojima je sjeverozapadna Hrvatska bogata pa su im vjerojatno uz njih i nekakva svetišta. Njima su vladali kasnije i Kelti Taurisci i Rimljani, ali su sasvim sigurno prenijeli neke osobine i u materijalnu i u duhovnu kulturu koja je na ovim tlima dočekala stare Hrvate.

Starije željezno doba (halštatsko, 8-3. st. pr. Kr.) na području grada zastupljeno je na jugoistočnom dijelu, na Farkašiću, gdje se obronci Bilogore spuštaju prema dravskoj nizini. Prema rezultatima iskapanja i rekognosciranja terena vidljivo je da se radi o velikom naselju u kojemu se nalazila i velika keramička jama. Posuđe je rijetko ukrašeno (osim crno ugalčanoga, tankih stijenki, ukrašenog finim žljebovima), a karakterističan je velik broj piramidalnih utega i malih pršljenova koji su imali određenu ulogu u procesu tkanja, no ponekad su služili i kao utezi za ribarske mreže. Sačuvani kolorirani crtež izgubljene brončane sjekirice kultnog ili zapovjedničkog karaktera (neka vrsta žezla) s ptičjim figurama na ukrašenoj dršci, koja je prije pedesetak godina pronađena na položaju Palačice u Starigradu, govori o bogatom rodovsko-vojničkom vladajućemu sloju Jaza koji su ovdje živjeli. Na jugozapadnom rubu grada pronađeni su tragovi naselja iz brončanog i željeznog doba u blizini Gergeljevog mlina u Starigradu, uz potok Koprivnicu. Mlađe željezno doba (latensko, 3. st. prije Krista i početak 1. st. po Kristu) vrijeme je kada nad ovim dijelom Panonaca vladaju Kelti Taurisci, koji su donijeli sobom iz srednje Europe izuzetno konjaničko, kovačko i keramičko znanje, te kovali prve novce na sjeveru. Naselje iz ovoga vremena istraživano je u Delovima (od metala pronađeni su željezni uporabni predmeti i brončane fabule), a brojni keramički nalazi poznati su s nalazišta na sjevernoj strani predgrađa Danice (Vratno, potok Vratnec kod Cerine itd.) te zapadno (Leptan južno uz Kunovec Breg) i jugozapadno uz grad (Gergeljev mlin i okolica u Starigradu). Keramičko posuđe rađeno je na brzorotirajućem kolu, često je sive i crne boje, ponekad izrađeno od smjese gline i grafita, rijetko ukrašeno (poneka valovita linija ili češljasta valovnica te vertikalne kanelure), a u vrijeme rimskih osvajanja često bolje kvalitete i crvene boje; često se, međutim, nalazi i posuđe rađeno na tradicionalan način, čak i u vrijeme rimske vladavine!

Niti o vremenu antike, Rimskoga Carstva (1-5. stoljeće) ne znamo dovoljno podataka koji bi nam olakšali praćenje geneze starohrvatske duhovne i materijalne, naročito pučke, kulture. Sjeverozapadna Hrvatska osvojena je od Rimljana tridesetih godina prije Krista, a nakon neuspjelog ustanka 6-8. god. po Kristu posebno je pritisnuta od rimskih osvajača, naročito slanjem vojnika u udaljene krajeve na desetljetna čuvanja rimskih granica. No, poznato je kako Rimljani, naročito u udaljenijim krajevima, uklapaju domaće stanovništvo u svoj sustav pomalo ga pacificirajući ne samo silom nego i povlasticama, bez obzira na općevažeći robovlasnički sistem. Ubrzano se grade tvrde ceste (koje se spominju kao „velike“ ili „stare“ još duboko u srednji vijek), često zapravo na nekadašnjim postojećim trgovačkim putovima. Uz ceste grade se postaje između većih gradova, a uz postaje nastaju veća naselja, dok su na prostranim imanjima različiti ljetnikovci (vjerojatno Novigrad Podravski) ili zgrade za rad. Osim cesta manjega značenja, koje su išle transverzalno na glavu prema sjeveru ili jugu, Podravinom je prolazila glavna cesta od sjeverne Italije preko Ptuja (Poetovia) na Osijek (Mursa) i dalje u gornje i donje Podunavlje. Cesta je prolazila kroz današnju Koprivnicu, a na zapadu je grad omeđivala postaja koja je bila najbliža antičkom Ludbregu (Iovia Botivo): to je današnji Kunovec Breg (postaja Sunista), gdje je otkriveno rimskodobno panonsko groblje s ritusom incineracije iz 1. i 2. stoljeća, s nizom autohtonih – domorodačkih elemenata. Groblje se nalazilo južno uz cestu, imalo je ogradni jarak i bilo je jamskog tipa u relativnoj ravnici ispod obronaka Kalničkog gorja. Kao grobni prilozi naročito su uočljive keramičke lampice domaće proizvodnje, željezni predmeti (nožići, ključevi, ručke sanduka), brončane fibule, novčići, fino uvozno posuđe (lampica radoinice Fortis, najfinije posuđe-terra sigillata), ali i obično no ukupno posuđe domaće izrade. Kao i u grobovima pod humcima u Novačkoj i Goli, uvozna roba govori o trgovini, ali i o domaćemu vojniku – veteranu koji na povratku nakon mukotrpne vojne službe u dalekim krajevima donosi neke predmete za uspomenu i s njima se daje sahraniti: na njima se čita ili prepoznaje Porajnje u Germaniji (Novačka), sjeverna Italija (Gola, Kunovec Breg), Helvetia – Švicarska (Šoderica). Na jugozapadnom rubu grada (uvjetno je lokalitet označen kao Draganovec, ali nalazi se uz rub gradske Radničke ceste) nalazište uz Farkašić i Draganovec (postaja Piertis/Peritur) dalo je ostatke arhitekture, a početnim istraživanjima otkrivene su dvije zgrade s apsidnim završecima. Ostaci antičke arhitekture, no u nejasnim okolnostima, pronađeni su i u blizini trafostanice u Starugradu, te nešto dalje kod tzv. Kapetanovog mosta, dok su na sjevernoj strani ceste pronađeni i kod Kunovec Brega i na Cerinama. Brojni su rimskodobni keramički nalazi (Kamengrad, Šalovica, Farkašić, Seče), našlo se i pojedinačnih ili navodno skupnih nalaza novca (Sv. Duh, Starigrad, Farkašić), a u gradu, uz Franjevački samostan, davno je pronađen nestali zlatni prsten s kamenom. Nastavak ceste dozvoljava pretpostavku o njezinoj trasi negdje kroz grad: naime, između Bjelovarske ceste i pruge za Osijek (kod nadvožnjaka iznad zaobilaznice), na istočnoj strani grada pronađeni su tragovi ove glavne ceste, a u blizini, na položaju staroga bunara uz Farkašić pronađeni su nalazi koji mogu indicirati ranokršćanski kosturni ukop, tj. ranokršćansku Koprivnicu (pronađeni su novčići druge polovice 4. st., te ukrašena brončana narukvica), blizu koje se nalazila njezina kršćanska metropola – pretpostavlja se da je to bio Ludbreg (Iovia), uz Sisak jedina rana kršćanska biskupija u ovim krajevima.

Provale barbara ovim krajevima, točnije rimskim cestama, zabilježene su već u 2. stoljeću. S njima su često dolazile bolesti, pljačkanja, razaranja. Ipak, dio stanovništva se održao u različitim zbjegovima kojima se i danas rijetko nalazi trag. Takvi zbjegovi postojali su i u 5. i u 6. stoljeću zbog provale Gota, Alana, te naročito Huna; premda su Ostrogoti donekle smirili svojom vladavinom situaciju, nakon kratkotrajne vlasti Langobarda u drugoj polovici 6. stoljeća (nakon 568.) dolazi do vlasti Avara i Slavena u ovim krajevima, koju, zajedno s Francima, krajem 8. stoljeća ruše Hrvati, vjerojatno u savezu s Duljebima, s kojima su (prema novijim istraživanjima koja su potvrdila nekadašnje pretpostavke povjesničara) nastanjivali i kasniju zapadnu Mađarsku (tj. Transdanubiju), te dio alpskog prostora. Godine 795. u borbama protiv avarske vlasti, za osamostaljenje uz vazalni odnos prema Franačkom Carstvu, sudjeluje i prvi poznati panonsko-hrvatski knez Vojnomir. Iz vremena velikih seoba naroda potječu grobni nalazi iz Ludbrega, sjekira s Keljača kod Delova, te dio nalaza oružja sa šljunčara u koprivničkoj Podravini. Sasvim je jasno da su prijelazi preko Drave i tada igrali veliku ulogu u pomicanjima plemena, a isto tako i čvrste ceste kojima se brzo i relativno lako moglo doći do bogatih naselja za pljačku. Bogati kneževski grob iz Medvedičke kod Molvi, vremenski datiran oko 800. godine, tj. u vrijeme oslobođenja hrvatskih krajeva od Franaka, mogao bi pripadati knezu Vojnomiru ili nekome od njegovih suboraca (mač, nož, bojna sjekira, pozlaćeni pojasni jezičac). Sve oso govori o važnosti ovoga dijela Podravine i zaleđa u presudnim vremenima.

Stari Hrvati su, sasvim sigurno, isto kao i Duljebi te vjerojatno neka manja, nama danas poimence nepoznata plemena, bili u Avarskom savezu plemena, savezu kojemu su na čelu bila mongolska plemena predvođena Avarima. Duljebi su se stopili s kasnijim Slovencima i Slovacima, a jedan veliki dio njih čini i etnogenezu starih Hrvata, vjerojatno najviše na sjeveru (ostaci naziva kod Vrbovca), što je moralo imati odraza u nekim specifičnostima govora i nekih drugih osobitosti. No, dio etnogeneze sjevernih Hrvata činili su i ostaci romaniziranih Panonaca, te ostaci pravih Avara koji su vremenom izgubili mongolske crte lica. Svi oni utjecali su na starohrvatski govor ovih krajeva u ranome srednjem vijeku (kasnije se međusobno ovi govori prožimaju i sa staromađarskim), koji su jezičari svrstali u posebni tip južnoslavenske kajkavštine – tzv. Glogovničko-bilogorski dijalekt, vjerojatno uočljiv kao posebnost već od 11. stoljeća. Na avarsku nazočnost i jezične tragove ukazuju pak neki nazivi i titule (primjerice: Obrež, Obrovo i sl., te naročito titula ban). Od kolike je važnosti slavenstvo-hrvatstvo podravskih krajeva govori i činjenica da ugarski kralj Ladislav, osnivajući Zagrebačku biskupiju 1094. godine, sigurno zbog sastava stanovništva, dovodi za biskupa i njegove pomoćnike Slavene – kajkavce; k tomu valja zapamtiti da je tragova njegovih pohoda po sestrinsko nasljeđe, koje je dijelom i moralo biti osvajano (naime, sestra mu je bila supruga hrvatskoga kralja, ranije slavonskog bana, Dmitra Zvonimira), ostalo po Podravini i na Bilogori, vjerojatno i na kalničkom gorju: Vlaislav/Ladislav (selo), Kraljevo brdo kod Borovljana, cesta kralja Kolomana/vojnička cesta od Koprivnice uz Kamengrad na Čazmu (Koloman je Ladislavov nasljednik, no i prvoj polovici 13. st. ističe se herceg Koloman, s kraljevskim pravima); o značenju hrvatsko-slavenskog naseljenja obje strane Drave govori i činjenica da u ugarskim županijama uz Dravu krajem 12. stoljeća, te u popisima od početka 13. stoljeća daleko iznad ostalih pretežu etnički toponimi kojima se označavaju kajkavci (Tot) i ikavci (Horvat), što je samo još jedan od dokaza guste naseljenosti s obje strane Drave u ranome srednjem vijeku, vremenu prije ugarske asimilacije.

Nije poznato koliko je obimom bila kneževina Panonskih Hrvata u 9. stoljeću, ali je pouzdano da joj je osnovno područje bilo kao i u kasnijoj banovini (ili još kasnijoj Kraljevini u sklopu Trojednice) od Risnjaka i Plješivice na jugu do Drave na sjeveru. Sjedište, u kojemu je bila klesarska radionica starohrvatskog kamenog pletera, radionica lijevanog starohrvatskog nakita tzv. bjelobrdskog tipa, te biskupija u koju je pripadao i koprivnički kraj, bio je utvrđeni Sisak, središte najznačajnijega kneza Panonske Hrvatske u 9. stoljeću – Ljudevita, za čijih ratova protiv Franaka su bitke vođene i na podravsko-bilogorsko-kalničkim terenima. Kralj Tomislav je u ovim krajevima početkom 10. stoljeća suzbio invaziju tek pristiglih osvajača Transdanubije – Ugra (Mađara), te ujedinio južnu i sjevernu Hrvatsku. U vrijeme druge polovice 11. stoljeća, za kraljevanja Petra Krešimira IV i njegovog nasljednika, isprva slavonskog bana, Dmitra Zvonimira, više ne postoji biskupija u Sisku, a ovi krajevi potpadaju pod crkvenu vlast „biskupa Hrvata“ i Kninsku biskupiju. Tek propašću narodne dinastije (započetoj Ladislavovim ugarskim pohodima te građanskim ratom u Hrvatskoj i pogibiji Petra Svačića u bitci na Gvozdu protiv Kolomana 1097. godine), ovi sjevernohrvatski krajevi prvi puta su u crkvenom pogledu potpali pod mađarsku nadbiskupiju, premda u hrvatskoj – Zagrebačkoj biskupiji, budući da su Arpadovići vladali čitavim Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom do mora.

Iz tih prvih stoljeća hrvatske državne samostalnosti (kraj 8-kraj 11. stoljeća) ima materijalnih tragova i na širem koprivničkom području. Poznati su pojedinačni nalazi bojnih sjekira i kopalja sa šljunčara blizu Koprivnice (Šoderica, Gabajeva Greda), ali se posebno ističu nalazi kacige, dijela oklopa i cijeloga starohrvatskog mača 10. stoljeća sa šljunčare Jegeniš (Jagnjeđe) kod Đelekovca, blizu kojega je pronađen i ukrašeni metalni bjelobrdski privjesak, te starohrvatski lončić s valovnicom. Dio brojnih nalaza s Kamengrada (strelice, možda i buzdovan) također potječu iz toga vremena. Pojedinačni keramički nalazi s karakterističnim ukrasima i oznakama lončara su na lokalitetima između Javorovca i Novigrada (s teritorija srednjovjekovne Komarnice), Lepe kod Bregi, Poljane, Keljače i Grede (u blizini kojih se nalazi i toponim Banovica) kod Delova, Šalovica uz Miklinovec, Leptan uz Kunovec Breg, te nalazišta sjeverno od industrijske zone na Danici (između Koprivnice, Ivanca, Đelekovca i Torčeca), među kojima se naročito ističu ona koja su imenovana skupnim nazivom Cerine i gdje je posebno zanimljiv toponim Klisa na kojemu se uz tamne mrlje našlo karakterističnih starohrvatskih ulomaka posuđa (ondje valja očekivati crkvu, te, prema srednjovjekovnom običaju od 11. st. dalje, nekropolu). Naročito su značajni podaci dobiveni arheološkim istraživanjima Muzeja grada Koprivnice na naseljima kod Delova (Grede 1), te uz grad (Seče blizu Miklinovca i Bregi, te Cerine 3 uz potok Vratnec sjeverno od daničke šume). Prema rezultatima istraživanja ova naselja započela su svoj životni vijek u blizini starijih naselja, a egzistirala su, s vjerojatnim prekidom za provale Tatara 1242. godine, sve do turskih provala i pljačkanja u 16. stoljeću, kada je stanovništvo masovno bježalo na zapad. Naselja su bila relativno dobro organizirana, nastambe su bile obično pliće ukopane u zemlju (po izgorenome kućnom mazu vidi se da su to bile kolibe od pletera), ponekad su imale po dvije „sobe“, te pepelište ili sličnu jamu u kutu. Ognjišta su ponekad bila na otvorenom prostoru, vjerojatno zbog straha od požara, a imala su čvrsto nabijenu podlogu od riječne batude, ulomaka keramike i zapečene zemlje. Tragovi kovačnica pronađeni su na više mjesta a na jednom eje pronađena i tvrdo nabijena zemljana podnica bez tragova krovne konstrukcije. U naseljima su pronađeni i primjerci željeznog oruđa (noževi, različita strugala, klinovi, željezne ploče itd.) koje je rađeno u domaćim kovačnicama, kao i keramičko posuđe pečeno u lončarskim pećima u naselju ili kraj njega. Keramičko posuđe u fakturi je imalo primjese pijeska, kod posuđa za zalihe i kamenčiće, a boja mu je bila siva, smeđkasta, crvena, oker ili crna. Oblici nisu naročito maštoviti i podređeni su svrsi: to su lonci i lončići, ponekad zdjele, tanjuri ili šalice. Lončići i lonci su najbrojniji, jajoliki ili okruglotrbušasti, s kratkim vratom te malo izvijenim ponekad zadebljanim obodom, pretežno rađeni na lončarskom kolu, ponekad i narebreni horizonalno izvana. Ornamenti su izvedeni na ramenom i trbušnom dijelu posude, ali se susreće i karakterističan ukras češljastom valovnicom na unutarnjemu dijelu izvijenoga oboda, te lončarski znak na dnu posude (obično krug s križem, zvjezdicom, točkom ili sl.), a nešto kasnije i radionički znak izveden zarezima i otiscima na ručkama. Najkarakterističnij isu tradicionalni (i na ovim terenima kontinuirano, od brončanog doba preko željeznog doba, te antike) ukrasi u obliku urezane valovnice, obično nagnute na lijevu stranu, ponekad jednolinijske ili većinom češljaste i izvedene u nekoliko horizontalnih nizova; potom slijede različite horizontalne linije, vertikalni duguljasti zarezi, pa i cikcak, te ponekad neka vrsta žigosanog ukrasa u kraćim vertikalnim nizovima.

Premda i naseobinski nalazi koji su već spomenuti ulaze u krug tzv. bjelobrdske kulture starohrvatskog razdoblja (do koje je od avaroslavenske kulture prijelazno razdoblje 9. stoljeće, a puni razvoj datira se od početka 10. do sredine 13. stoljeća), najkarakterističniji nalazi ove kulture iz starohrvatskih elemenata sa sjevera, dalmatinskohrvatske kulture, te utjecajima kulture karantanskih Slavena i staromađarskih elemenata, potječu iz kosturnih grobalja na redove. Naime, ovo stanovništvo, premda je primilo kršćanstvo, još ima u pogrebnim običajima i elemente poganstva, naročito u grobnim pridarcima. Upravo u Podravini susrećemo najznačajnije nekropole sjeverne Hrvatske. Nama bliže to su Ciganka i Zvonimirovo kod Slatine i Virovitice, Črlena Klisa, Stari Gradac i Kloštar Podravski između Virovitice i Đurđevca, Đelekovec i Veliki Bukovec između Koprivnice i Ludbrega. U Đelekovcu je utvrđena i gornja granica trajanja te kulture, koju su uništili Tatari u onome obliku u kojemu je postojala i na širem teritoriju, što je dokazano novcem 13. stoljeća. Osim keramičkih priloga, u grobovima se nailazi na brončane i srebrne S-sljepoočničarke, prstenje, križiće, naušnice, ogrlice, privjeske u obliku srca, pužiće, praporce, pletene ogrlice i narukvice, nožiće, pređice pojaseva, kresiva itd.

Poznato je da nakon ulaska hrvatskih krajeva u sastav Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva Koprivnica s okolicom pripada Križevačkoj županiji u civilnom pogledu, a u crkvenom pogledu dio je poznatoga i prostranog Komarničkog arhiđakonata Zagrebačke biskupije, u koji su ulazile župe od okolice Kloštra do Bukovca, što se održalo do danas. U blizini se najranije spominje Rasinja (oko 1170.), koja je isprva templarski posjed, a kasnije posjed velikaša i banova iz plemena Guth-Keled (poznati ban Opoj, po kojemu je nazvana i utvrda Budim ili Opoj-grad na obroncima Kalničkog gorja južno od Rasinje). Na mjestu kasnijega utvrđenog grada Koprivnice stajalo je jedno ili više neutvrđenih naselja svakako i u vrijeme provale Tatara 1242. godine, kada je dobar dio podravskih krajeva spaljen, opljačkan i porobljen, pa se može pretpostaviti da je i ovdje stradalo domaće stanovništvo i naselje, tim više što je jedan dio Tatara u potjeri za kraljem Belom IV morao ići Bilogorom preko Koprivnice uz Kamengrad na Čazmu (tzv. cesta kralja Kolomana, veliku put), a jedan dio sigurno Kalničkim gorjem kroz Rasinju do utvrde Kalnika i Zagreba. Tada, kako je rečeno, nastaje i tzv. bjelobrdska kultura, a nakon tih razaranja i pustošenja grade se utvrde u većem broju, pa i gradovi dobivaju različite povlastice za brži razvoj i oporavak, naseljava se novo stanovništvo (prvenstveno trgovci i obrtnici). Prvi spomen potoka-rječice Koprivnice potječe iz tri povelje kralja Andrije II 1207., 1209. i 1217. godine, u kojima se spominje kako granica posjeda silazi u Koprivnicu i ide u dolinu iznad potoka Koprivnice (Quopurniche, Coprovice, Coprumich), a prvi spomen varoši i utvrde (koji su u rukama velikaša) datira od 1272. godine, kada je u vrijeme bana Joakima knez Bakaler, kaštelan i vitez u službi moćnih Gisingovaca (Güssüng), obranio u utvrdi Koprivnici (Kopurnicha) desetgodišnjega kraljevića Ladislava IV Kumanca, koji ga kasnije nagrđuje za zasluge. Iz najstarije poznate oporuke na tlu Slavonije, one koju je dao načiniti Bakaler, saznajemo i nekoliko imena služinčadi koju će od njega naslijediti žena i kćerka: primjerice, to su Zorka, Cvitna, Krupa (možda Gruba?), Dragilka, Dragana, Kuna, Stanimer, Mihav, Jure, Stjepan, Danimer itd. Dakle, uz često pojavljivanje općih crkvenih imena, radi se o hrvatskim narodnim imenima koja su vezana i uz prve spomene Koprivnice i okolice!

Postoji pretpostavka da je na mjestu bivše gradske jezgre ranije stajalo starohrvatsko gradilište nizinskog tipa. U prilog takvome smještaju govori i nalaz trbuha i dna sive posudice, koja je na vrlo rijedak način bogato i karakteristično ukrašena nizovima kosih ureza koji u vertikalnom smislu tvore cik-cak crtice, ispod čega je horizontalna linija koja odvaja prstenasto dno, a na njemu se nalazi lijepa valovnica malo nagnuta na lijevo dok se na samome dnu nalazi nejasan okrugli lončarski znak. Ovaj nalaz pronađen je prije petnaestak godina na Florijanskom bastionu (tzv. Bašči) i vjerojatno potječe iz ostataka starijega naselja – nizinskoga gradišta, odakle je ulomak posude dospio prilikom jednoga od kopanja varoških graba (bilo onih sredinom 14. ili onih u drugoj polovici 16. stoljeća). Slično valja datirati i nešto mlađu dršku s gradine Lepe blizu Seče, koja je ukrašena lončarskim znakovima u nizu, slično oznakama lončara koji su iz srednje Europe dolazili do Međimurja.

Dugo vremena su Koprivnicom gospodarili Gisingovci, od kojih je nekoliko članova obitelji obnašalo bansku čast. Stoga i nije čudno da se uz velikašku obitelj veže gradnja župne crkve Sv. Nikole, dovođenje franjevaca u grad (oko 1290.), te gradnja i dogradnja starijih dijelova crkve Blažene Djevice Marije od prve polovice 14. st. Krajem 14. st. i početkom 15. st. ova crkva je također bila dotjerivana ukrašenim arhitektonskim dijelovima, što bi moglo biti vezano s češćim boravcima, u gradu ili kamengradskoj utvrdi, triju hrvatsko-ugarskih kraljica – Elizabete Kotromanić (žene kralja Ludovika Anžuvinca), njezine kćeri Marije (žene Žigmunda Luksemburgovca) i Barbare Celjske (također žene Žigmundove). Kameni stupovi i dijelovi ukrašene arhitekture ove crkve čuvaju se u koprivničkom Muzeju. Nakon velikoga požara 1559. godine, gradnje jake utvrde od 1567. dalje, te premještanja stare župne crkve Sv. Nikole (s područja oko sjeveroistočnog-Popovskog bastiona) na dio njezinih temelja, ugradnje nekih dijelova iz stare u novu crkvu, ostali su samo pojedini njezini elementi.

Premda je Koprivnica sredinom 14. st. dobila dozvolu gradnje drvenih utvrda i dvije drvene ulazne kule te opkopa, prva gradska utvrda (koja se spominje 1272.) morala je biti negdje izvan uže gradske jezgre, možda samo kao sjedište kaštelana, možda na mjestu kasnijega Dvorskog bastiona i blizini južnog reberina. Koprivnica je u povlasticama koje dobiva u 14. st., sve do 1356. kada od Ludovika Anžuvinca dobiva privilegij slobodnoga kraljevskoga grada, već jasno određena varoš-gradsko-središte, no njezin odnos prema Kamengradu, južno na Bilogori nije povjesničarima potpuno jasan niti danas.

Utvrda Kamengrad i kamengradsko vlastelinstvo porijeklom su, sasvim sigurno, stariji od 14. i 15. st., kada se javljaju u dokumentima, ali dosadašnji nalazi kamene arhitekture, kao i velika većina sitnijih nalaza pronađenih istraživanjima utvrde na Zakletom bregu i groblju uz crkvicu Sv. Emerika u ravnici sjeverno ispod nje, govore o vremenu od bana Mikca Mihaljevića-Prodavića sve do vremena zadnjih grofova Celjskih i njihovih sukoba s kraljevskim gubernatorom Janosom Hunyadijem 1446. godine, kada je utvrda razrušena, premda je župa ostala u uporabi još mnogo dulje. Dio srednjovjekovnih nalaza iz okolice Kamengrada, od okolnih brežuljaka do obala potoka Koprivnice, pripada vremenu kada je kamengradsko vlastelinstvo bilo u punom sjaju. Kasnije turske provale, krajiške posade i slično uzrokovali su nestanak tih naselja i stvaranje novih uz važnije ceste.

Dio naseobinske keramike iz samoga grada (u utvrdi i izvan nje), te iz najuže gradske okolice, ima već karakteristike razvijenoga i kasnog srednjeg vijeka (13.-16.st.), a na istim mjestima nema traga ranijim nalazima: to su različiti pećnjaci, ukrašeni reljefno ili samo s oznakama lončara na dnu, čaše i vrčevi s postoljem, javlja se i glazirana keramika, obodi lonaca su oštro više puta narebreni, ponekad se vide tragovi oslikavanja crvenom, smeđom ili crnom bojom na oker-gotičkoj podlozi koja se sada češće javlja itd. sve to navodi nas na zaključke o kasnim većim kolonizacijama predturskih stanovnika, čemu je pridonio svakako i privilegij iz 1356. godine. No, dok obrtnici i trgovci uglavnom naseljavaju grad i podgrađa, prema nalazima se može uočiti i veći broj seoskih naselja nego ranije, što je bilo povezano s potrebom obrade zemljišta, napasanja stoke, sječe šuma, uzgoja vinograda itd. Osim crkava, samostana, privilegija, gradnje utvrde od drveta, a kasnije i jake utvrde sa sjedištem kapetana, o značenju srednjovjekovne Koprivnice, razvijene na sjecištima važnih prometnica koje su vodile u svim smjerovima, a i izvan Hrvatske, govori i podatak o čestim boravcima banova i kraljeva te o velikašima koji su vladali gradom i okolicom: bili su to Gisingovci, Gut-Keledi, Babonići, Prodavići, Albeni, Celjski, Vitovci, Ernušti itd. Stoga nije čudno da je u Koprivnici i održan 23. rujna 1526. godine hrvatski sabor na kojemu je Krsto Frankopan imenovan „tutorom i prorektorom kraljevstva“.

Kako je iz svega iznesenoga vidljivo, grad Koprivnica i njegova najbliža okolica naseljeni su od davnih pretpovijesnih vremena. Kontinuitet naseljavanja može se pratiti, s manjim prekidima zbog nedostatnih istraživanja, od početka bakrenog doba (oko 3500 god. prije Krista), preko brončanog i željeznog doba do Rimskoga Carstva i svega onoga što su prethodna razdoblja prenijela u nasljeđe antici. Starohrvatski temelji Koprivnice uočljivi su u nekim ranim detaljima seoba naroda i ranih hrvatskih država kontinuirano do prvog spomena potoka i grada u 13. stoljeću.

Citirano: dr. Zorko Marković

„Koprivnica, izabrane teme: „Starohrvatska Koprivnica (od pretpovijesti do gradnje utvrde“, 1997., 43.-48.str.)