Slatkoća života: Ispod ružinog mjeseca
Za kraj proljeća i cvjetnog niza, ispod ružinog mjeseca, predmet se stvorio sam, bez previše promišljanja. Dok lan cvjeta i ruže kite vrtove i trijemove, iznenada, a sasvim prirodno, pronašao me rascvjetani starinski lan, zajedno s blistavim materijalima koji će sljedeći tjedan poslužiti za slavlje ljetnog suncostaja. U ime ruža, cvjetanja lana i zrelih šumskih jagoda, vrijeme je za raskošnu haljinu, kraljicu proljeća, s naborima za okretanje u plesu ispod punog mjeseca, uz duboke proreze za otpuštanje suvišnog i stvaranje prostranstva ljetnog sna.
Cvjetanje ruža i lana, uz zrele šumske jagode, zaokruženo u punom mjesecu i kraju proljeća, sveto je preoblikovanje i pomak u novo doba; iz sijanja u žetvu, mladosti u zrelost, u simbolu plodnosti, slatkoće života i preobražaja.
Točke prijelaza, kao i uvijek, nose prilike, ali i izazove, pogotovo za nas žene, koje zajedno kružimo sezonama i vremenima, ali kružimo i vlastitim tijelom i duhom. Sklad se na mostu mijene teže postiže, na samu pomisao koliko još toga treba napraviti, pomalo mi zavri u glavi. U vrtu i prikupljanju biljaka priroda ne čeka, ako propustimo njen nježan ali jasan ritam, morat ćemo za sljedeću priliku pričekati godinu dana. Pokušavam što više toga prikupiti i pripremiti pa su već sada smočnica, stolovi i trijem ispunjeni biljkama, povrćem, voćem, sirupima, maceratima, tinktura. A kreću i likerčići s prvim višnjama! Držati ritam kultiviranog i divljeg, vrta i šume, rada i života sada je pravo majstorsko vladanje rezervirano samo za najhrabrije, za nas, žene. Zato, kad sam u sumnji i ne znam gdje bih prvo krenula, odem u šetnju, najesti se šumskih jagoda i nabrati biljke koje će me podržati, poput prvih cvjetova gospine trave. Pokušavam da me taj vječni popis zaduženja, koji se čini kao nešto što nikad za života neću odraditi, ne guši i steže, već da uvijek napravim ono što mogu, najbolje što mogu, a sve ostalo će pričekati ili vrlo vjerojatnije nije ni trebalo biti obavljeno, barem ne sada. I stalno se podsjećati i uranjati glavom, duhom, tijelom i haljinama u ruže, u slatkoću života, koja je sada, više no ikada, prisutna, željena i važna, najvažnija.
Tekst by Ivana Biočina
Ruža
U šumici cvatu mlade ruže,
Milo grmom zelenim prosute
Rosa božja kitila im skute,
Ljuljajuć se s povjetarcem druže.
Da im miloj tražim, oči kruže;
Kćeri zore želju moju slute,
Slatko s’ smiju prijatno nagnute,
Da prekrasne većem krasu služe:
Kad se netom bujni grm otvori,
A ljubovca oči pune slasti
Na me slatko smiješeć’ se obori.
Čemu cvijeća, čemu teškog truda?
Sama ću ti ljupkom ružom cvasti.
Mila, vjerna, svako doba, svuda!
August Šenoa, Leptir 1862.
U nastavku Foto by Ivana Biočina
