Posvećenje makova
Nekako s godinama sve postaje složenije, ali i mnogo jednostavnije, kao zrela dvojnost života. Lipanj je došao naglo i nemilice nas podsjetio da smo u utrobi godine, u toplini, vrućini, s ljetom na vratima. Dok posežemo u uspostavljanju novog ritma, plodovi se polako žare. S početkom lipnja zašla sam i ja u neki novi krug, ali potrudit ću se do kraja ovog prvog dijela ciklusa stvaranja, prije ljetnog predaha sredinom srpnja, svaki tjedan predmetima i haljinama zahvatiti zbivanja oko nas (a time i u nama). Jer, sada, kada se ljeto osjeća, svaki tjedan nosi nove slatke plodove (prve trešnje već se crvene). U godini, čim ugledam prve makove, znam, vrijeme je da ih se opjeva crvenom haljinom. No ni slutila nisam da će ove godine počast makova biti još veća. Naime, kroz zimu sam sanjala crvene makove i kao zov dobre namjere posijala ih za neke ljepše dane. Nedavno sam u zoru ugledala prvi mak i otada me budi čudo – svaki novi mak, nove boje, oblika. Svako ih jutro slavim, štujem i uživam. (A jučer su se čudu pridružili i prvi plavi cvjetovi lana).
Crvena mak haljina ima mnogo detalja posveta, od teksture, boje, do oblika izreza u obliku latice maka. Što nam crveni makovi početkom lipnja zbore? Makovi cvjetaju crvenom bojom strasti, simbolom sna i utjehe, ali i žrtve. Ono nešto, što nas toliko vuče da kličemo i divimo se maku, nježna je moć i snažna, prolazna ljepota (života). Makovi su, čini se, iz reda ‘riječi su suvišne’. A ako sam i imala riječi, sve su u haljini, i u makovima koje sam posijala i kojima se sada svako jutro divim. Neka nas makovi podsjete, još jednom, na našu nježnost, ljepotu i snagu, i da svakim časom valja biti očaran jer sve što imamo je upravo to, tren po tren, korak po korak, nešto malo, krhko, silno i jarko. Neka nas žar sunca iščisti, rastoči svjetlom i ukaže da su dani tmine iza nas.
Tekst i fotografije by Ivana Biočina (Institut održive mode)
