Ljudi Pučkog otvorenog učilišta Koprivnica – Milica Sever

MILICA SEVER – ONA KOJA KOJA ZNA DA KULTURNI DOGAĐAJ POČINJE PAŽNJOM

(i čini sve da vam boravak u kinu Velebit bude doživljaj)

U svijetu gdje mnogi sanjaju glavnu ulogu, Milica je izabrala onu iza stakla blagajne kina Velebit. Ne da bi bila neprimijećena, već zato što upravo od tamo počinje njezin radni dan i popis obaveza. Kad sve ide kako treba, najčešće nitko ne pita tko je zaslužan, ali kad su printer i POS uređaj odradili svoj posao, dvorana je uredna i svatko sjedi na svom mjestu, to znači da je Milica sve napravila sve da bi se vi osjećali ugodno u našem kinu.

Milica Sever je zaposlena u Pučkom otvorenom učilištu Koprivnica od prvog lipnja 1996. godine. Iza nje je skoro trideset godina predanog, savjesnog i neumornog rada gotovo bez i jednog dana bolovanja! Ne možemo ni zamisliti kino Velebit bez naše Milice. Pouzdana, postojana, topla, intuitivna i nenametljiva… to bi bio samo dio dugog popisa njenih osobina. Zaposlena je na mjestu blagajnice i biljeterke. No, ako pitate nekog tko poznaje njezin rad, reći će vam da to nije ni blizu dovoljno da opišu sva njena zaduženja. Njezin posao uključuje i fizičku izdržljivost i odgovornost, i preciznost i pažnju, i sposobnost da misli na detalje koje drugi uzimaju zdravo za gotovo. Milica radi u vrijeme kada većina ljudi odmara. Otvara kino, priprema ga za projekciju, u kompjuter unosi sve podatke o filmovima, prodaje ulaznice, vodi blagajnu, upućuje posjetitelje kad se ne snalaze u prostoru, smiruje ih kad su nervozni jer kasne ili im pomaže pronaći njihovo mjesto u mraku. Nakon što projekcija filma završi Milica žuri pripremiti dvoranu za iduću. Ponekad je vrijeme između filmova vrlo kratko zbog količine smeća i rasutih kokica, no nikada se nije dogodilo da dvorana nije bila spremna za novu filmsku avanturu. Njezin posao je odgovoran i prepun detalja i sitnica koje, ako se ne naprave postaju jako vidljive. Milica ih obavlja s lakoćom jer zna da publika dolazi po doživljaj, a za doživljaj osim super odabranog naslova i tehnički besprijekorne projekcije treba i dvoranu koja mora biti uredna, čista i sigurna.

Milica nas svakog dana podsjeća na ono bitno: kultura nije samo ono što se odvija na platnu ili pozornici, ona živi u svakom malom činu pažnje i međusobnog poštovanja. Stoga, kada sljedeći put pronađete svoje sjedalo uredno i spremno te uživate u filmu, sjetite se da je netko za vas sve to s pažnjom pripremio. Netko poput Milice.

Zahvalni smo što je dio našeg tima. A vi joj zahvalnost možete uzvratiti na jednostavan način – ostavite svoje mjesto onakvim kakvim ste ga zatekli.

Tri pitanja za Milicu:

1. Što bi voljela da publika zna o poslu koji radiš?

Rad u kinu nije ono zbog čega mi većina ljudi zavidi i na što prvo pomisle – gledanje filmova. To je ipak „posao“ naše drage publike. U rijetkim prigodama imam priliku na kratko škicnuti neki film, ali i to pod uvjetom da su sve moje radne obaveze riješene i da se mogu osloniti na pomoć dragog kolege za blagajnom. Mada ni u tom slučaju nisam u potpunosti opuštena jer treba jednim okom budno pratiti situaciju (zna doći do nepredviđenih okolnosti), a po završetku filma opet čekaju poslovi koje treba nadoknaditi i odraditi.

2. Koji ti je film posebno prirastao srcu tijekom godina rada?

Ima jedan film koji je prikazivan davne 1997. godine, koji mi je posebno ostao u sjećanju. To je film Vinka Brešana „Kako je počeo rat na mom otoku“. Više kao fenomen iz perspektive mog posla blagajnice, a manje kao gledateljice. Danas je teško zamisliti da se i samo jedan, a kamoli domaći film prikazuje tjedan dana u 3 projekcije, a vikendima u dodatnim terminima. I da su gotovo sve projekcije rasprodane! Pritom trebate uzeti u obzir i činjenicu da je tada u dvorani bilo čak 307 sjedećih mjesta, dok ih je danas 192. Nadalje, zanimljivo je bilo i to da je u tom vremenu blagajna poslovala bez računala (što je danas gotovo nevjerojatno). Ulaznice su se trgale iz bloka. Svaku je trebalo pojedinačno poštambiljati i na ulaznicu ručno upisati termin prikazivanja projekcije. No to nije sve, na kraju je sve trebalo računati iznos za naplatu, bez upotrebe kalkulatora, a znalo se dogoditi da jedna osoba kupi i po više od deset ulaznica. Pogreške se nisu tolerirale, no s druge strane, tada nije bilo straha da kasa ili POS uređaj otkažu poslušnost kao što se to u današnje vrijeme može dogoditi. Zanimljivo je što danas ne možemo ni zamisliti život bez ovih suvremenih pomagala, a nekoć smo radili sve “pješke” i opet je sve funkcioniralo.

3. Koji ti je najljepši trenutak u radu s publikom?

Jedna od ljepših strana mog posla je mogućnost da svakodnevno upoznajem različite ljude. Malo je radnih mjesta koja pružaju toliku raznolikost susreta kao kino. Ponekad se ukaže i prilika da upoznam nekoga iz filmskog svijeta, osobito za vrijeme premijera. To je svakako poseban doživljaj. Ipak, najviše su mi prirasli srcu naši stalni posjetitelji, ljudi iz grada i okolice koji redovito dolaze u kino. S njima se razvila posebna vrsta poznanstva i usudila bih se reći prijateljstva. Neki od njih primijete kad me nema već nakon nekoliko dana, recimo dok sam na godišnjem. Navikli su me vidjeti na istom mjestu i kad izostanem, znaju se iskreno zapitati gdje sam. U toj naoko jednostavnoj činjenici u kojoj netko primijeti moju odsutnost i cijeni ono što radim, osjećam veliku zahvalnost i u tome vidim ogromnu vrijednost. Volim raditi u kinu Velebit i uvijek me posebno veseli kada od publike čujem da se kod nas osjećaju ugodno i dobrodošlo. Tada znam da sve ovo što radim ima smisla.

Tekst by Maja Holek, ravnateljica

Izvor: (1) Facebook