Ljudi Pučkog otvorenog učilišta Koprivnica – Elizabeta Milanović Glavica

ELIZABETA MILANOVIĆ GLAVICA – NAŠA KREATIVNA VLADARICA SVEMIRA (i svega ostalog)

Postoje ljudi koji uđu u prostor i kao da netko upali svjetlo. I to ne ono hladno, fluorescentno, nego ono lijepo, toplo, žućkasto – koje grije i daje osjećaj doma. Takva je Elizabeta.

Kod nas je od 15. ožujka 2021. – na razgovor je došla nasmijana, kao da već zna da će nas sve osvojiti. (I bila je u pravu.)

Iako je po struci sveučilišna specijalistica menadžmenta u turizmu i ugostiteljstvu s pedagoško psihološkim kompetencijama (da, titula zauzima pola stranice životopisa), kod nas je službeno zaposlena kao stručna suradnica za glazbeno-scensku djelatnost. No neslužbeno?

Ona je: organizatorica, motivatorica, urednica, kreativka, enciklopedija znanja, umirivačica panike, Canva majstorica, pogon za smijeh i – priznajte – lice koje najčešće povezujete s predstavama i koncertima u Domoljubu.

Kad treba organizirati koncert – Elizabeta.

Kad treba predstava? – Elizabeta.

Papiri, obrasci, produkcija, logistika, Domoljub? – Pogodi: Elizabeta.

Kad nešto ne znamo – ne idemo na Google. Idemo do Elizabete.

Kad treba podrška, savjet, razgovor? Ona je već tu, iako još nisi ni stigao pitati.

Rođena u Istri, ali već odavno Podravka – i to ne samo zbog govora, nego i zbog onog karakterističnog podravskog toplog štiha. A kad ne znaš gdje je – samo osluhni: njezin zarazni smijeh odjekuje dvoranom Domoljub i vodi nas kroz dan.

Nema te situacije iz koje Elizabeta ne može izvući osmijeh.

Nema te krize u kojoj neće ostati staložena.

I što je najvažnije – nema tog čovjeka, velikog ili malog, koji se uz nju ne osjeća viđenim i važnim.

Nadzire tehniku i dvoranu, prati nacionalne natječaje, piše natječajnu dokumentaciju za sufinanciranje kulturnih programa, predlaže godišnji program kulturnih programa, komunicira s partnerima iz cijele Hrvatske i šire, dogovara termine, sastavlja ugovore, rješava krizne situacije s osmijehom koji bi raznježio i carinika, a ako treba uhvati se i metle. Jer zna da smo mali tim i da je u kulturnoj ustanovi bitno da se svi osjećaju ugodno.

I uz sve to – uvijek stigne saslušati, nasmijati, skuhati kavu, napisati objavu i dati najbolji mogući savjet. Ili barem – rame za plakanje i foru koja briše brige.

Bez nje naš Facebook ne bi imao šarma.

Bez nje naša kultura ne bi bila tako živa.

Bez nje – mi jednostavno ne bismo bili mi.

Zna gdje se nalaze plakati u arhivi, kad je koji bend slobodan i kako presložiti mjesta da svi stanu.

(Na kraju krajeva – zna čak i kad treba pustiti da bude tišina. Ali to rijetko treba.)

Zato, sljedeći put kad uživate u koncertu, predstavi ili objavi koja vam je popravila dan – sjetite se da negdje iza scene (ili iza ekrana) stoji Elizabeta.

Uvijek spremna. Uvijek prisutna. I uvijek nasmijana.

Elizabeta je osoba velikog srca – uvijek tu kad je najpotrebnije, diže nas kad padnemo, razvedri kad dani postanu sivi i, bez razmišljanja, daje sebe drugima – s osmijehom koji liječi i toplinom koja grije do srži.

Hvala ti, Elizabeta, što s toliko ljubavi i humora radiš, što si važan kotačić u našoj ustanovi i kulturi grada Koprivnice. I što si, jednostavno – naša. Svojom prisutnošću, vedrinom i zaraznim humorom obogaćuješ sve oko sebe, a kad zatreba – digneš nas iz pepela kao da je to najlakša stvar na svijetu.

Tri brza pitanja za Elizabetu:

Postoji li neka situacija „iza kulisa“ za koju publika ne zna, a tebi je nezaboravna?

Velik je broj situacija i susreta koje smatram iznimno vrijednim, čuvam ih u srcu i pamtim s osmijehom. Jedna od situacija koja mi se najdublje urezala u pamćenje, a o kojoj publika ne zna, bio je moj susret sa Stjepanom Đimijem Stanićem. Imala sam čast organizirati njegov koncert. Tjednima uoči koncerta sam strepila hoće li sve proći u redu, hoće li biti potrebe za odgodom, s obzirom na njegovu životnu dob. No kada se Đimi, u pratnji supruge Barbare i njihove divne menadžerice, pojavio točno na vrijeme smiren, nasmijan i vedar, već tada sam znala da nas čeka nešto posebno. A onda, pravo iznenađenje! Gledam ga kako s lakoćom preskače stepenice, na tonskoj probi stoji cijelo vrijeme, koncentriran i vedar, nakon čega je uslijedio koncert i besprijekoran nastup. Po završetku koncerta je zajedno s gospođom Barbarom, još dugo i strpljivo razgovarao s obožavateljima, fotografirao se, zafrkavao, širio radost. Njegova vitalnost, britkost, šarm i nevjerojatan smisao za humor oduševili su me. Ali ono što me oborilo s nogu dogodilo se nekoliko dana kasnije. Telefon mi zazvoni, a s druge strane glas: “Dobar dan. Sam dobil’ gospođu Elizabetu? Ovdje Đimi. Zovem samo da vam zahvalim….” u maniri prave Bečke škole. Toga dana sam osjećala ogromnu zahvalnost zbog posla koji obavljam. Još se sjećam da sam ravnateljici u šali rekla: Ako me ikada čuješ da kukam ili žalim se jer nešto ne mogu, samo me podsjeti na Đimija. To iskustvo mi je ostalo neizbrisivo u sjećanju, kao podsjetnik da godine nisu prepreka kada je duh živ i kada čovjek uistinu voli to što radi.

Što ti na poslu najviše popravi dan kada dan baš i nije dobar?

Meni su sitnice važne. Sitnice koje čine naš život ljepšim. Osobno mi dan od ranog jutra mogu popraviti oni s kojima provodim najviše vremena na poslu, moji kolege. Važno mi je ugodno radno okruženje. Moji kolege su blago. Drugo što mi može popraviti dan je odnos koji imam s našom publikom. Jako mi je stalo da se svaka osoba kod nas osjeća ugodno, pa mi dan vrlo lako može popraviti osoba koja podijeli svoje iskustvo uživanja u programima koje organiziramo. Tada znam da moj posao ima smisao. Voljela bih pronaći način kako doprijeti do one publike koja nam najmanje dolazi, do mladih, jer smatram da ima odličnih programa u kojima bi mogli uživati, samo da otvore svoja srca za nove doživljaje. Na koncu, ne manje bitno, važan mi je odnos koji gradim s ljudima koji izvode kulturne programe. Ponekad zna biti preplavljujuće imati i više desetaka poziva na dan i dobiti pun sandučić elektroničkih poruka, no trudim se na svaki upit odgovoriti, uzvratiti poziv. Raduje me kada suradnici prepoznaju vrijednost našeg rada. To mi je znak da trud ima smisla i pravi je poticaj da budemo još bolji.

Kad si bila mala što si željela postati?

Imala sam baš puno ludih želja. U dobi od oko pet godina, ako se dobro sjećam, željela sam biti cirkuska gimnastičarka na trapezu. Malo kasnije sam maštala o umjetničkom klizanju i sviranju harfe, no oduvijek sam voljela priče i pripovijedanje što me dovelo do turizma, interpretacije baštine i na koncu do menadžmenta u kulturi. Nisam sklona svjetlima pozornice, ne volim gužvu i pretjeranu buku, više volim biti “iza scene”. Stoga se, iako volim komunikaciju i ljude, nakon svih podražaja koje mi pruža moje radno mjesto, moram povući u svoj mir. Zahvalna sam na svim iskustvima koje sam stekla, svakoj vještini, svakom putovanju, svakom vrijednom susretu i prijateljstvu kojima sam obogatila svoj život. Svi su postali vrijedniji od mojih najsmjelijih želja i najluđih snova iz djetinjstva.

Tekst by Maja Holek, ravnateljica

Izvor: (1) Facebook