Kratka šetnja kroz povijest Koprivnice – I. dio
I.
Koprivnica je srce i duša Podravine. Pogotovo se to odnosi na staru koprivničku jezgru. Iako nam se danas u toj staroj Koprivnici smiješe još jedino barokne, klasicističke ili secesijske fasade više ili manje očuvanih zdanja, ipak se iza njih nazire živi Koprivničanci koji su stvarali taj grad. Stara građanska Koprivnica jedna je od sjajnih i čvrstih karika hrvatskoga povijesnog lanca zbivanja i života u ovom dijelu Europe. Stara je Koprivnica, dakle, neumitni dio nas samih – današnjih njezinih stanovnika.
Narodne uspomene, u koje svakako spadaju i stara koprivnička zdanja, golemo su nacionalno bogatstvo i one imaju specifično povijesno značenje. Bez tih svjedoka hrvatske povijesti na ovom podravskom komačecu Hrvatske bili bismo siromašniji za dio narodne duše. Ovom knjigom nastojali smo dozvati u našu svijest tek dio starih koprivničkih uspomena – dakako, koliko nam to mogu dočarati izblijedjele fotografije.
Izbor uvrštenih fotografija posve je subjektivan, a dobrano je ovisio i o izboru postojećih starih snimaka. Ovdje su uvrštene stare fotografije, njih više od 300, koje su u Koprivnici snimljene do oko 1960. godine. Zahvaljujući prije svega zbirci gosp. Zlatka Ivkovića, ali i drugim privatnim, obiteljskim fototekama, u širem se izboru našlo i više od tisuću starih koprivničkih fotografija. Sužavanje izbora za objavljivanje bilo je, zapravo, vrlo bolno – jer sa svakom snimkom kao da smo se rastajali od neke od koprivničkih starina, događaja ili navada. Vjerujemo da smo, usprkos neizbježnoj subjektivnosti, napravili ponajbolji izbor (a zasigurno će još biti prilike za objavljivanje i brojnih neobjavljenih snimaka).
Dakako, mnoge od uvrštenih snimaka odnose se na stare koprivničke razglednice. Bez obzira što ih je većina objavljena u crno-bijeloj tehnici, te su stare razglednice imale stil, atmosferu i dušu, pogotovo one na kojima su ostale zapisane poruke znancima, prijateljima, rodbini i ljubavima. Ti zapisi pokazuju da su pošiljatelji ujedno bili i zaljubljeni u Koprivnicu, u njezine starinske ulice i pročelja, crkve i bedeme.
Nekad se izdavalo mnogo više razglednica o Koprivnici nego danas. Nakladnici su uglavnom bili koprivnički tiskari i knjižari, poput nezaobilaznog Vinka Vošickog, pa potom Tituša Kostinčera, Ivana Kuzmića, Jaroslava Marhauta, Milana Neugebauera, Viktora Senjanja, Ivana Rasta i Vlaka Loborca. Dakako, bilo je i drugih nakladnika, kao što su Oto Seivert, David Kollmann, Gjuro Vaić i knjižara Merhad iz Koprivnice, Stjepan Bartol iz Virja, pa i Weis-Dreykurs iz Beča itd. Koristile su se snimke brojnih fotografa, od kojih su mnogi bili stranci, ali bilo je i domaćih majstora kamere, poput Plajha i drugih. Izdavale su se i razglednice o svim većim naseljima na području Podravine pa su stare razglednice zapravo jedan od vrlo vrijednih dokumentarnih pokazatelja života stare Podravine.
Očuvane fotografije o staroj Koprivnici kazuju mnogo. One su nostalgične zaustavile vrijeme, one ne priznaju rušenje zdanja i smrti ljudi. Od zadnjih desetljeća prošlog stoljeća oko kamere i u Koprivnici vjerno bilježi svoje vrijeme, ljude i događaje – podupirući tako narodno povijesno sjećanje i gradeći temelje naše povijesti. Da bismo dokumentirali razvoj stare Koprivnice i prije pojave fotoaparata, posegnuli smo i za omanjim izborom izvornih koprivničkih veduta, crteža i karata. Njihovo je izvorište europsko: one potječu iz arhiva i biblioteku Beča, Nürnberga, Karlsruhea, Augsburga, Graza, Budimpešte i Zagreba, a materijal o obrtničkim cehovima izvorište ima u Povijesnom arhivu u Varaždinu i Muzeju grada Koprivnice.
Šetnja građanskom, starinskom Koprivnicom kroz njezine ulice i trgove u tvrđi ili u predgrađu (suburbium), što nam je omogućuju uvrštene fotografije, prije svega se odnosi na vrijeme zadnjih desetljeća Habsburške Monarhije, odnosno međuratno, starojugoslavensko razdoblje. U to je vrijeme Koprivnica živjela uhodanim, ali i specifičnim životom provincijskog regionalnog središta, koji je u sebi nosio mir uhodane svakodnevice, ali i breme siromaštva. Danas ćemo se ponajprije nostalgično prisjetiti uglavnom ljepših strana tog života, odupirući se tako pošastima suvremene dinamike. Pa, prošećimo nakratko starom koprivničkom jezgrom tih godina.
ZRINSKI TRG (jedno se vrijeme zvao i Kralja Aleksandra, odnosno Maršala Tita) središnja je točka trgovačko-obrtničkog suburbiuma. Tu se prelamala gospodarska povijest grada kroz nekoliko stoljeća, a pročelja nacifranih zdanja urešena su barokom, klasicizmom i secesijom. U graditeljstvu su ovdje trag ostavili koprivnički graditelji Reš, Igrić, Rožman, Gjurin, pa i zagrebački arhitekti Carnelutti. Stare fotografije sjećaju se Zrinskog trga još u prašini i blatu, dakle s kraja 19. stoljeća, kada je na zapadnom pročelju još ponosito stajala kapela Sv. Florijana. Glavni koprivnički trg ima svoju atmosferu i funkcije, pogotovo stoga što mu jedna cijela stranica otvoreno gleda u gradski park. Park je nastajao krajem prošlog stoljeća usporedo s gradnjom glavnih zdanja na trgu. Gradski vrtlar Josip Ruhl zasadio je prvu aleju kestenova, a stolar Antun Rogina sagradio je drveni paviljon dok su se rušili gradski zemljani bedemi u zamočvarene grabe (opkope). To je vrijeme kada ovamo zalaze Tomo Blažek i Antun Nemčić pl. Gostovinski pa nešto kasnije i Fran Galović, Andrija Palmović, pa i Ferdo Rusan, Đuro Ester i toliki drugi. U međuratnom razdoblju, kada je na trgu Vošickijeva knjižara, eto ovamo i Krleže, Cesarca, Karlovčana, Mihovila Pavleka Miškine, Milana Grafa, braće Malančec, braće Hegedušić, Stjepana Kukeca, Đure Rašana, Ante Neimarevića, Franje Brdarića, Vladimira Blaškovića, Leandera Brozovića i mnogih drugih. Iako je Koprivnica u to doba krležijansko mjesto Bogu iza leđa, tamo u dubokoj provinciji, ipak Zrinski trg predstavlja pupak Podravine. Tu se kod Šavora moglo sašiti odijelo, kod Šempera nabaviti tekstil iz Pariza, a kod Cankija uljepšati frizuru.
Na ledu GRADSKE GRABE zimi kližu koprivničke dame u krinolinama, a na pokošenim GRADSKIM BEDEMIMA pasu guske. Idila koja neumitno podsjeća na prohujala feudalna vremena. Iz grabe, ljeti pune komaraca i žaba, vadi se zimi led za nekoliko koprivničkih tvornica leda te za gradske medičare i mesare. Ovamo se udicom dolazi loviti riba. Na prijelazu stoljeća grabe pune vode još su i Pod Pikom, kod bolnice, da ne govorimo o jugoistočnom dijelu grada. Tu je sastavni dio i stara gradska oružarnica, ili po koprivnički „cajghaus“, koja je ovdje sazidana još 1714. godine (s još starijim temeljima). Nekad su se tu čuvali barut i puške, a kasnije je bila škola, skladište i slično. Tu je proradila i koprivnička muzička škola 1874. sa znamenitim kapelnikom Tomislavom Šestakom, a kasnije je tu djecu podučavala i legenda koprivničke glazbe Mariška Holoubek.
I tako ulazimo kroz oružarnicu u renesansnu nizinsku fortifikaciju – koprivničku tvrđavu uglavnom sagrađenu u 17. stoljeću. Tu je glavna ulica, zapravo ulica-trg, ESTEROVA vulica (ili Gospodska), okosnica vojničke tvrđe. U Gospodskoj vulici kao da je na jednom mjestu „stisnuta“ duga koprivnička povijest, svaki korak podsjeća na neki od gradskih događaja ili znamenitosti. Malo zapadnije od franjevačkog samostana, tamo prema današnjoj Gupčevoj ulici, nalazio se znameniti Dvorski bastion, a njemu je na tom mjestu prethodila prva srednjovjekovna koprivnička utvrda. Dakle, upravo tu treba tražiti prve temelje hrvatske Koprivnice!
U Gospodskoj ulici bile su i stare crkve. I franjevci ovdje dođoše još 1290. (ili 1292.), dakle prije sedam stoljeća, odigravši u razvoju Koprivnice ključnu ulogu. Drveni samostan imali su na mjestu današnje župne crkve Sv. Nikole, a u 17. stoljeću sagradili su današnji samostan i crkvu. Kripta crkve Sv. Antuna Padovanskog krije grobove mnogih koprivničkih građana i franjevaca, a tu je umro i znameniti skladatelj Fortunat Pintarić (1992. podignuta mu je spomen-ploča na crkvi). Pokrajnja kapela Sv. Spasitelja u franjevačkoj crkvi zasigurno je jedna od najljepših baroknih kutaka u Podravini. Crkva Sv. Nikole neobična je (gotičkog?) tlocrta, a sa župnim dvorom čini ugodan barokni ambijent. Braća hrvatskog zmaja na južnom pročelju podigoše spomen-ploču Koprivničaninu Angeliku Bedeniku, biskupu u indijskoj Agri i hrvatskom putopiscu.
A preko puta, u najvećoj gradskoj baroknoj palači u Esterovoj ulici, umro je hrvatski pisac Josip Kozarac. Tu je mnogo kasnije dr. Leander Brozović osnovao gradski muzej koji posije seli u staru gradsku vijećnicu, odnosno zdanje suda. Ta barokna zgrada pamti mnoge koprivničke godine. ovdje su stolovali koprivnički gradonačelnici sve do 1856. (odnosno 1892.), kada je sagrađena današnja vijećnica, za koju je kamen temeljac na Zrinskom trgu položio osobno ban Josip Jelačić (tada dječačić Đuro Ester čitao mu je pjesmu za dobrodošlicu). Zapravo, u toj je zgradi najprije bila škola, koja je 1892. preseljena u novo, velebno zdanje koje je dao sagraditi u Esterovoj vulici znameniti hrvatski ministar školstva Isidor Kršnjavi (odletjela je u zrak 1945.).
Uz vojne, crkvene i upravne funkcije, Gospodska vulica bila je i jedno od središta obrtničko-trgovačkoga života grada. Nekoliko predivnih baroknih zdanja srušeno je pod teretom vremena i ljudi, umorni su već i starinski barokni pilovi na Brozovićevu trgu, a u staro tkivo kao nožem ulaze nove nezgrapne zgrade i ograde. Poneko će se još sjetiti najstarije koprivničke ljekarne K orlu (kasnije vlasništvo obitelji Derenčin), obitelji Sulimanec i Malančec, župnika Pavunića… Pokraj župnoga dvora, prema parku – u smjeru nabožna kipa Sv. Ivana Nepomuka, sve do prijelaza stoljeća stajala je gradska ubožnica (xenodohium), gdje je zapravo korijen koprivničke bolnice, a tu je bila i škola, pa i znamenito koprivničko kazalište – već u vrijeme ilirskog preporoda. Ljudevit pl. Schiketancz, mešter gradskog teatruma i voditelj koprivničkih diletanata, ovdje je imao svoje zvjezdane trenutke. Kasnije, između dva svjetska rata, na tom je području župnik Pavunić priređivao znamenite pasionske igre. A iza ugla, u FRANKOPANSKOJ ulici, sagrađen je 1906. jedan od najljepših vatrogasnih domova u sjevernoj Hrvatskoj – u neorenesansnom (neki kažu – pseudomaurskom!) slogu. S druge strane gradskog parka, na zapad, nalazi se znamenita ŠETALIŠNA (iliti NEMČIĆEVA) vulica, a u produžetku zaravnati revelin – Pod Pikom. Iza Seivertove kuće na uglu, prema Zrinskom trgu, slijedila je i starinska zgrada obitelji Reš, a Carnelutti početkom 20. stoljeća gradi zdanje kotara ili podžupanije. U jedinoj bidermajerskoj kući u Koprivnici, koja kao da je izašla iz kalupa medičara, živio je Antun pl. Nemčić Gostovinski kojemu tu stoji i spomen-ploča. Preko puta je gradski park – kestenova „aleja uzdisaja“.
BANSKI TRG (Pod Pikom, Villa Pique, danas Trg mladosti) osebujna je priča jer tu je bila jedna od žila kucavica grada – sajmište. Ponajprije stočno, bogato podravsko. U okolnim zgradama stolovali su trgovci, sa skladištima u dvorištima. Bilo je tu mjesta i za staru poštu (barokna jednokatnica s haustorom), pa i za knjižaru i tiskaru Neugebauera, dakako za nekoliko krčmi… Za drugoga rata tu je u kući Eisenbaiser stanovao i veliki kozer prof. Ante Neimarević, a gimnazija mu je bila odmah preko puta – sagrađena 1908. na čvrstom staništu bedema revelina. Koliko je tuda prošlo đaka i profesora, koliko suza, jedinica, petica i – ljubavi. A na završnici prema jugu, na ulazu u STAROGRADSKU ulicu, bila je najprije poznata krčma Prvi dalmatinski podrum, a 1919. koprivnički obrtnici dogradiše dvoranu Domoljub. Građena u huda vremena, služi i danas. Otuda prema zapadu pogled seže do gradske vrtlarije, pa dakako i do znamenite gradske munjare (električne centrale – puštene u pogon 1925.), u čijoj je blizini nakon Prvoga svjetskog rata Kamenar sagradio svoju vilu. Netom zatrpanu gradsku grabu kod gimnazije nekako u isto vrijeme uređuje zubar Lendvaj i tu gradi svoju kasnosecesijsku obiteljsku vilu.
Na zapad od Nemčićeve ulice, prema željezničkom kolodvoru uzgajao se kukuruz, grah, pšenica i tikve. Kroz njih je do kolodvora vodila prašnjava staza. Prava veza stare gradske jezgre sa željeznicom (sagrađenom 1870.) bila je VARAŽDINSKA (STARČEVIĆEVA) ulica, iliti kako su je zvali stari Koprivničanci – JAMBORICA. Na početku, prema Zrinskom trgu, nalazio se FLORIJANSKI TRG s kapelicom Sv. Florijana. Bilo je tu trgovaca i obrtnika, ovdje je nastala još jedna koprivnička ljekarna, a između dva rata i srednjoškolska poliklinika. Svakako je ovdje najznamenitija točka bilo svratište K caru austrijanskomu / Zurösterreichische Kaiser koje je godinama držala koprivnička židovska obitelj Schwarz. Tu, baš kao i u obližnjoj kavani Mundi, sastajala se koprivnička gospodarska i kulturna „krema“, a bilo je i stranaca.
Dalje na zapad, a pogotovo bliže željezničkoj pruzi, locirale su se koprivničke manufakture i prve tvornice. Sučelice kapelice Majke Božje u Grantulama nalazila se stara koprivnička pivovara (pivarnicza, braxatourium) i kasnije Tarandekova kobasičarnica. Podalje eto velike Braunove Tvornice ulja hrvatskih zemaljskih plodina te velikog gradskog paromlina. Preko puta su braća Wolf držala prodavaonicu i malu otkupnu stanicu voća s pekmezarom, iz čega je kasnije niknula Podravka. Nogometni klub Slaven, jedan od najstarijih u Hrvatskoj, tu je imao svoje igralište, malo dalje od kuće poznatoga koprivničkoga fotografa Plajha. Na Banovcu su stolovali uglavnom poljodjelci, a tako je bilo i u drugim koprivničkim predgrađima.
S druge strane Zrinskog trga, prema sjeveroistoku, JELAČIĆ PLAC, zapravo u graditeljskom smislu nastavak glavnoga gradskog trga. Opet obrtnici, trgovci, poduzetnici. Kao svuda po gradu, i ovdje se ponajviše gradilo u vrijeme znamenitoga koprivničkoga gradonačelnika Josipa Vargovića, a to znači početkom 20. stoljeća. Tu su tiskaru i knjižaru imala braća Loborec, poznatu prodavaonicu građevinskim materijalom Kovačević, a trg je od pamtivijeka zatvaralo svratište Križ. Bila je to najprije drvena građevina, a potkraj 19. stoljeća sagrađena je stamena klasicistička jednokatnica. Dalje prema LENIŠĆU u etapama se gradila Gradska javna bolnica. Nastala je još za gradnje željeznice (1869./70.) pa je, dakle, jedna od najstarijih u sjevernoj Hrvatskoj. Kasnije je proširivana i dograđivana, a tu su službovali brojni važni medicinari, poput znanstvenika Nike Selaka ili pak jednog Kasumovića, Novačića i drugih.
Stare fotografije, pa i crteži i slike djedovske Koprivnice koje su nam ostavili Stjepan Kukec i Fedor Malančec vode nas i u ostale gradske vulice, iako se glavni dio života odvijao u gradskoj jezgri. Na Severovcu nalazila se znamenita „octenka“, najstarija (barokna) gospodarska zgrada (kasnije Sloga), u Dugoj vulici stolovali su prije svega obrtnici, u Bjelovarskoj ulici (Braće Radić) poljodjelci, a na Danici je od 1906. građena jedna od najvećih hrvatskih kemijskih industrija – Danica zagrebačke industrije obitelji Daničić. U visokoj prizemnici u Mosnoj vulici poslovale su ljepotice noći, a na Čardi i kod kolodvora bile su znamenite krčme. Poznati hrvatski arhitekt Slavko Löwy sjajno je adaptirao židovsku sinagogu u Svilarskoj ulici, a u milovidni ambijent crkve Majke Božje u Močilama odlazilo se na nedjeljne izlete i na proštenja.
Stara je Koprivnica imala specifičan građanski život koji nam se i danas čini privlačnim.
Citirano: Dragutin Feletar
„Koprivnički album u povodu 650. obljetnice proglašenja Koprivnice slobodnim kraljevskim gradom 1356. – 2006.“, str. 18.-23.