Kiparski atelier – radionica i učionica

U toku 1983. godine svoj prvi uređeni kiparski atelier dobila je i Koprivnica: izgradio ga je akademski kipar i restaurator Josip Fluksi, koji je inače zaposlen kao kustos u Muzeju grada Koprivnice. Nakon niza godina težnje da izgradi svoj adekvatni radni kutak, Fluksi je uspio urediti primjernu kiparsku radionicu koja ima sve atribute ateliera: dovoljno prostora, svjetla i raznovrsnih kiparskih pomagala i literature. To je prvi ovakav kiparski atelier u Podravini, a i u cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj ima ih samo još nekoliko.

Iako Fluksijev atelier u pravom smislu funkcionira tek od jeseni 1983. godine, već je pokazao niz prednosti kako autoru i vlasniku, tako i njegovim suradnicima i prijateljima. Atelier je, naime, postao ne samo radionica već i sastajalište i učionica. Uostalom, takvu funkciju i treba obavljati jedan umjetnikov atelier u kojem se stvara, eksperimentira, razgovara, uči. Proteklih nekoliko mjeseci Fluksi je ovdje dovršio oveći reljef (koji je naručila koprivnička „Podravka“), aktivno radio na portretu našeg velikog slikara Ivana Generalića, a započeo je i neke druge projekte. Reljef za „Podravku“ (veličine metar puta metar, debljine 12 cm) pripada, bez sumnje, u najznačajnija djela koja je dosad ostvario Fluksi: to je impresivna apoteoza Podravine – njezine plodnosti i ovdašnjeg čovjeka koji izgara stvarajući na ovoj panonskoj ravni. Uz to, Fluksi stvara i u keramici (minijature), bavi se restauriranjem, primijenjenim crtanjem i drugim poslovima. Upravo novi atelier omogućit će mu da se brže i bolje pripremi za samostalne izložbe koje namjerava organizirati ove i slijedeće godine u SR Njemačkoj i našoj zemlji.

Novi atelier je i sastajalište kipara, slikara, kritičara, književnika i drugih stvaralaca iz Podravine, Zagreba i drugih krajeva. S takvih sastanaka i neoficijelnih dogovora često niknu korisne zamisli za nova kiparska i slikarska djela, za nova istraživanja, knjige. Atelier je i mjesto dolaska djece, bilo iz susjedstva ili pak organizirano iz koprivničkih škola. Tako se ovdje i uči, te odgaja buduća likovna publika i budući stvaraoci. Zasad takva primjerna suradnja postoji s I. osnovnom školom iz Koprivnice, posebice s likovnom grupom (koja broji više od 60 učenika). Djeca se u atelieru upoznaju s kiparskim (i slikarskim) tehnikama, s literaturom iz umjetnosti, pokušavaju i sama „mijesiti“ glinu, raditi s dlijetom i drvu. Poslije u školi slikaju slike o svojem dojmu iz ateliera, pišu sastavke o tome i raspravljaju o onom što su vidjeli. Od takvih susreta korist je očito velika, pa i zadovoljstvo učenika što se vidi iz zapisa u knjizi posjetilaca ateliera. Sve to od kipara zahtijeva poseban napor i angažman, ali mu daje i snažan poticaj za stvaranje i pronalaženje novih oblika i formi rada.

Citirano: Dragutin Feletar

The Museum Courier, Vol. 7. No. 1, 1984., str. 22-24.