Jedno sasvim obično putovanje u Koprivnicu (Iz neobjavljene knjige putopisa „Podravinom i Međimurjem“)

I.

I dok se u zbilji svesrdno trudimo da svladamo bilo prošlosti, da ekonomskim napretkom oblikujemo svoju današnjicu, u Orešcu, tamo u zamočvarenom trokutu između Podravske Selnice, Velikog Otoka i međimurske Donje Dubrave, kao da je vrijeme stalo. A razlog upravo takvom poimanju stanja stvari, iako je ono ponešto i pogrešno i manjkavo, sasvim je prozaične naravi: od ponosnog, uzdignutog zemljanog nasipa pa do starog drvenog mosta na Dravi, eto, još i danas vodi uska tandrkava makadamska cesta, puna rupčaga i antiautomobilskih iznenađenja, gora od koje marijaterezijanske, iako su je Donjodubravčani nasuli prije kojih petnaestak godina (jer ne zaboravimo: staru poljsku cestu na Repašu odnijela je brza Drava). Ima tu, zapravo, kojekakvih prirodnih vragolija, pa čak i skandala. Vrijeme se načas zaustavilo, folksvagen poskakuje tražeći smiraj u kakvoj podužoj rupi, a seljački gumenjaci klize gotovo nečujno. Tradicionalnih zaprežnih kola uglavnom nema, pojelo ih bivše vrijeme, a do otvorenog automobilskog prozora tek dopire po koje miškininovsko: „Ajda! Ajda!“. Od Repaša, gdje je staru selsku krčmu zamijenio improvizirani drveni lovački dom s obveznom pijačom i marhom koja ispred betonskih stepenica tjera muhe s leđa i nozdrva, pa preko Orešca, do nasipa, Voske vode i križanja na Žomborovom, može se cijelim nosnicama osjetiti miris močvare, tugaljive sjete vrika i topolnjaka, pikastih kupina, šaša s batićima, svježe pokošenih travnjaka. Gotovo jedna kič-idila s poigravajućim stadom srna i s vrbama koje namaču svoje noge u raskošnoj močvari.

Hidrografski čvor Mure i Drave privlači i odbija istovremeno. Od Kotoribe i Selnice pa do Legrada i Šoderice vlada malo carstvo životinja i bilja, gotovo nedirnuto u zadnjih nekoliko desetljeća, a ipak herojsko i bogato u svojoj povijesti. Čovjek se ovdje osjeća naprosto ugodno, kao dječaci u igri na „škednju“, iako, eto, kroz Orešec vozite dozlaboga lošom cestom, a nedajbože da vas put nanese preko Pažuta i Legrada, jer tamo skela vozi svaki prestupni mjesec. Život zarobljen vremenom i mirom, legendom i pričama. Jer, nikako ne zaboravite da se u mrtvaji zvanoj Pijajišče nalazi glava od velikog zmaja („pozoja“), kojemu se rep ubrtvio u hrptu Legradske gore tamo preko Mure u Mađarskoj. Kako inače objasniti da usred polja postoji bara, koja je ne tako davno bila duboka više od pet metara?! Prava mala prirodna vragolija.

Što bi tek rekao slavni turski putopisac i „siromah“ Evlija Čelebi, koji je zajedno sa Zrinskim u XVII stoljeću na pažutskim (nekadašnjim) šumama lovio medvjede, lisice, vukove, risove i veprove. „Medvjedi rastrgaše pet stotina ljudi, a tog dana uloviše takav lov da se u njegovu slavu popilo možda tisuću kola vina“. Prava mala vragolija ljudske mašte. Drava je zrcalo koje očarava i plijeni. I otkud onda te bare, duboke i maštohlepne, otkud ta prirodna plijesan na starim koritima i meandrima, otkud tajnovitost močvara koje tako nenadano nestaju u pejsažu?! Ljudi tepaju rijeci i zovu je jednostavno: „Naša Drava“. Udvaraju joj se, miluju je riječima i postupcima, daju joj gotovo smisao božanstva. To je i posve razumljivo, jer Drava je živo biće, ona je stoljećima neukroćena donosila i odnosila darove priobalskom življu, njenim hirima bilo je podređeno jedno življenje i način razmišljanja. Gotovo 1710. sjetila se, primjerice, da jednostavno zaobiđe Legrad i preseli ga iz Međimurja u Podravinu. Rekoh, pravi mali prirodni skandal!

U grbu poveljnog i slobodnog trgovišta legradskog šepiri se u donjem njegovom dijelu čamac „šajka“). Simbol jednog vremena, kada kroz Orešec, pa i Židovaroš ili Vajkek nisu tutnjali folksvageni. Šajkaši su bili mudrijaši bez opasnosti cestovnih rupčaga, veslo spretno zamahuje i pljušti a elipsasto dno čamca nečujno klizi maticom. Makadam se tu još nije rodio, ali na Dravi i Muri, pa i na Bednji, Glibokom i Bistrecu, razmjenjivalo se žito, kože i sol. Zlatari su, pak, odlazili na druge „fure“ po tjedan i više dana, da bi iz njedara dravskih produjina vadili mikroskopska zlatna zrnca, a sa sobom su nosili „zafrig v štomfi“. Mlinari, brodari, ribari, pjeskari, ledari, konopljari zajednički su se divili onome što nosi rijeka, jer od nje su živjeli.

Ali, ne ponovilo se – kažu čak i stari. Danas nam smeta i taj komadić makadama u Orešcu, koji je prepušten hidrovima Drave između nasipa i matice. A kamoli da se vratimo na kukuruzno brašno „z melinov“ i šajkašku razmjenu. Samo smo malo sjetni i nerazumno nostalgični, jer u tom vražjem Orešcu vrijeme teče sporo, putnik traži u prvoj ili drugoj brzini najbolji prolaz između rupčaga za svoj automobil. Kada se, pak, navuku tmasti oblaci nad ovu staru močvaru, što istini za volju nije rijetko, može se između roktanja automobilskog motora sasvim razgovjetno čuti i zvižduk parnjače „z kotoripske štreke“, koji je ponosno prevalio vlažni put od najstarije hrvatske željeznice do zadnjeg komadića zemljane ceste.

Drveni dravski most, djelo donjodubravskih „cimermanov“ i seljačkog znoja, škripi pod kamionima i osmjehuje se zaprežnim prikolicama, držeći fizički labavu ali patriotski jaku sponu između „vrteka med dvemi vodami“ i Podravine. Jedan mentalitet, stvoren prisilom i rafiniranošću madžarizacije, da je Međimurje „biser u kruni Svetog Stjepana“, još formalno živi u nehotičnoj izjavi kojeg Dobravčana: „Imam jednu mekotu na horvackom!“, ali stvarno nema ni primisli o mogućnosti povratka na staro.

To staro stoljećima se prelamalo tu na Dravi, na Voskoj vodi i Keblu, kuda je tekla državna granica. Bunkera ima još i danas, a most prema Legradu, na Keblu, tamo u blizini nekadašnje legendarne crvke Szent Lelek, imao je donedavno dvije boje: do pola našu a pola njihovu. Tako je bilo, zapravo, od pamtivjeka. Sa sjeverne strane veliko međimursko zemaljsko gospodarstvo, Čaki, Zalayi, Ernušti, Zrinski, de Pryai, Čikulini, Althani, Festetići. S juga pak podravski feudalni posjedi i malo dalje Vojna krajina. U znamenitoj četrdesetosmoj upravo je ovuda protutnjala Jelačićeva vojska, bila poražena, opet se vraćala, živeći na grbači naroda. A neki „Lerci“ (Ilirci) spasili su se kod Donje Dubrave bjesomučnim bježanjem preko Drave, dok se jedan mudro sakrio u krušnu peć. Narod pamti sve to. Boj s Mađarima vodio je kod Legrada, i to ni više ni manje nego topovima, osobno poručnik Ferdo Rusan, „šemovački slavuj“. „Lepa moja Podravina / U kojoj rodi dosta kruha, vina / I junakah na izbor vojakah / Krasnoj Ladi sličnih djevojaka“ – piše zanosno Rusan u to doba. Legrađani su ipak potajno pomagali mađarsku revoluciju.

Na mostu kod Kebla mnogo puta su zapucali i rodoljubi partizani u doba najnovije epopeje naših naroda, motali su se ovuda hrabro i ponosno, pod nosom jakih mađarskih vojnih posada u Legradu i Međimurju. Među kupinama u Orešcu čovjek nesvjesno nagazi na rovove i bunkere pojačane hrastovim gredama. Ovuda danas vodi sjenovita šumska stazica prema nasipu, povezujući prečacem Legrad s donjodubravskim mostom i odvodeći mlade zaljubljenike u pokošene lugove. Ljubavni sastanci na ostacima jedne napaćene prošlosti.

I Drava je ukroćena debelim nasipima na kojima se kosi sijeno, a na njihovom sljemenu cakli se asfaltna ceta. Folksvagen grabi odrešitije i samopouzdanije, za tren se vide obrisi skučenih kućica Peska i Poleva, velikootočkih zaselaka, naziru se izlazi iz podravske velike močvare prema aluvijalnoj ravni u pravcu Đelekovca i Kutnjaka. Ti mali kućerci, baš kao i oni u Gornjem kraju, Donjem kraju, Čerpani, pa i u Legradu, Malom Otoku ili Donjoj Dubravi, kriju u sebi materijalne ostatke znamenitog velikootočkog imanja. Godine 1910. pokupovaše seljaci, taj neuništivi i vječni živalj ove ravni, staro neogotičko zdanje na Žomborovom, raznesoše ciglu i udariše široke međe svojih oranica. Tako je moralo biti.

A bilo je nekad, u stvari, znatno drugačije. Ovdje su se šepirili Palichne, Budori, Baloghi, Rakochany, Kanižaji, Žombori, Oršići… Marijaterezijanske 1755., kada buknuše poznati seljački ustanci u nas, krvarili su i velikootočki kmetovi. Cigla o tome priča na svoj način, jer sad se nalazi u pravom vlasništvu. Onda je došao velikobukovečki zemaljski gospodin, grof Drašković, te u krvi ugušio ustanak. Zagrebačni kanonik Krčelić Pedantno bilježi kako je „grof valjano obavio svoj posao“, ali na koncu onaj završni i pravi posao učiniše upravo seljaci početkom ovog stoljeća. Dopro je i dovde „kervave kronike glas“, u jednom istinskom i pravednom izdanju, u brk vajnim Legrađanima kojima osobno Marija Terezija daje privilegije laskajući im da su „pokazali svoju hrabrost i zaustavili razuzdane seljačke čete da ne provale u Ugarsku“. Cehovski purgari zapravo su branili sebe od gnjeva pravde.

Veliki Otok brzo ostaje za nama, naziru se u sumaglici tek krovovi novih kuća u retrovizoru.

II.

Sunce izlazi samo ravno naprijed iza Legradske gore, zastire pogled svojim zrakama prema Szent Mihalyu, čiji se tornjić obrisima njiše na horizontu. Iza te Legradske gore, Belezne, Kakinje, nešto se godinama svijetlilo i u noći: odsjaji s nalazišta nafte i zemnog plina u jugozapadnoj Madžarskoj. Na brodu kod Kakinje i kod Legrada do 1948. graničari su željeznim šiljcima pretraživali brojna seljačka zaprežna kola ne „šverca“ li se nešto ili netko. Kao dječaku ti su mi šiljci ostali čvrsto urezani u sjećanje, iako je mošt s Legradske gore bio vrlo sladak, trešnje pred „kljetjom“ izdašne, a otkosi s pridravskim i primurskim sjenokošama mirisavi.

Ujutro, kada ne pada kiša, a sunce izgleda poput velike žute lopte, lugovi razasuti po poljima s jedne i druge strane ceste tek što se naziru uspavani. Kažu da Panonija, ta nepregledna ravnica, tjera na sjetu i određeni pesimizam. Međutim, ta jutra odišu optimizmom, osjeća se polet i snaga u dahu crne zemlje, gas pritišćem čak i na zavoju. Čovjek želi nesvjesno zagrliti te pitoreskne razglednice od ravničarskog krajolika, uzeti ih k sebi, napisati pjesmu o njima.

Ali, onda kad pada kiša, kad zasjedne magla, navuče se neodređena i sjetna melankolija na ovu ravan, tu „uvijek netko mokri, netko bljuje“, a pospane fizionomije i prilike neodoljivo podsjećaju na Brueghelove likove Brabanta XVI stoljeća. Ili kako Krleža dalje piše: „… i dok je Hegedušićev zemljak, pokojni Fran Galović u svojim podravskim lirskim motivima pun mjesečine, cvrčaka, vinograda i mošta, Hegedušićeva platna i njegovi crteži žalosni su i onda kada su očito veseli“. Tako je i ovaj krajolik veseo i tužan istovremeno. I pod takvim osebujnim podnebljem, Podravec stalno ruje, vadi kruh s teških i masnih turkovićevih oranja, a Podravke fluksijevskih raspojasanih kukova nose darove znojne zemlje u hambare i smočnice. Priroda stalno zove na megdan, naš mu se čovjek s uspjehom odazivlje pretvarajući čak i nekadašnje „gmajne“ u najplodnija žitna polja.

Ta stara močvara, kojom u vlastitoj naslagi teče bistra Drava, stvarajući stoljećima u ovom kraju neobično mnogo kehlavaca, trahomaša, rahitičara, degenerika, ali i još više bistrih seljačkih glava, nosi u svojoj utrobi još nešto vrijedno: crno zlato. Iz nonšalantnih opisa prirode i ljudi jednog Matka Peića izranjaju najednom međimurski vječni pečalbari, koji u limenim kutijama na leđima šaraju selima nudeći „pekel“ za punjenje „fajrcajgov“. Tako je bilo nekad, u doba Festetića i stare Jugovine, kada su se ti osebujni vikači razmilili ravnicom i nadglasavali se sa „špenglerima“, reštarima i drugim obrtnicima i meštrima, nudeći seljanima svoj tekući proizvod. Sada je to u ovoj staroj močvari bitno drugačije: iz Orešca, Šuloskog polja, Gradišča i drugih lokaliteta oko Legrada zemni plin odvode suvremeni uređaji i plinovodi. Romantike nema, ali je ostala ljepota i korist. Za ljude, ove ovdje i one drugdje.

Plinovod ispod ceste, a na asfaltu još i sada teške pedale na biciklu okreću ponedjeljkom, a ponekad i petkom, donjodubravski „šusteri“ i „šnajderi“ žureći se na sajam u Koprivnicu ne bi li unovčili svoj svakodnevni znoj. Istina, sada neki odlaze i automobilom mašući ponosno suseljanima sa zaprežnih kola kada ih prestižu. A „bakanđi“, „škornje“ i polcipele idu sve teže. Kao đak i student prodavao sam ih prije petnaestak godina na koprivničkom sajmu kao alvu (iako mi je, istinabog, jednom jedna ženska, ne znam zašto, ponudila da joj dam cipele „za težaka“, a ja je, neiskusan mladac, nisam shvatio). Sada je taj „šeft“ bitno drugačiji. Pedale na biciklu su umorne.

Viriusove i Generalićeve seoske fizionomije sve se rjeđe sreću na ulicama, u polju. Mijenjaju se ljudi u Đelekovcu, eto, čak i po svojoj vanjštini, a kamoli ne u duši. Melankolija ravni ostaje trajno prisutna, ali stubokom se mijenjaju odnosi. Hegedušićevi socijalni motivi i programi danas bi ovdje očito izgubili na snazi, iako njihova vrijednost neće izblijedjeti generacijama. Seoske zidanice sve se više crvene, jer su nove. Vrije ovdje i stalno se nešto događa još od đelekovečkih skojevaca na ovamo.

Veliki puntari su ti Đelekovčani! Rekao bi čovjek da je jedan Miškina ili jedan Virius, ili pak komunistička „Mala Moskva“, ovdje izrasla iz višestoljetnog slobodarskog duha, koji se, eto, nekako čvrsto usadio i u melankoliju ravnice, u idilične duše kmetova, nadničara, podložnika, šegrta, kalfi i tvorničkih radnika poniklih ovdje. Čitave kolone ratnika hrle iz Đelekovca na Kalnik, Bilogoru i drugdje želeći da definiraju i učvrste stare pravice i težnje jednog puntarskog duha.

Kako je zapisao Imbro Tkalec: „… činilo se da seljaka (gospoda) uopće ne smatraju čovjekom i da ne misle da s čovjekom treba i čovječno postupati“. A ljudi s ove ravni uvijek su, zapravo, jedino i nastojali da budu ljudi. Tu svoju težnju Đelekovčani su stoljećima znali i imali snage izraziti puntarski i odlučno, od urbara grofice Ane Elizabete Muscon do socijalističke revolucije. Anno domini 1660., kada podravska ravnica spi pod letargijom teške feudalne eksploatacije, đelekovečki kmetovi iznuđuju popisivanje svojih prava i obveza i traže da se ona poštuju. I tako do poznate općine slobodnjaka: Sigillum liberatinorum Gyellekoveczensium. Pečat jednog vremena i stremljenja, antifeudalni duh izražen stalnom borbom za pravdu.

U predvečerje jedne velike revolucije iz đelekovečkih potleušica i škednjov, iz srca naoko neukog puka, sa gegajućih tandrkavih kola koja su lijeno vožena kravama vukla ljetinu u hambare, s idiličnih krušnih peći i ispod kotlova za pečenje rakije, iz masovnih lijevohaesesovskih, komunističkih i skojevskih sastanaka i rasprava, progovorio je istinski seljački i narodni duh – Mihovil Pavlek Miškina. Taj narodni tribun i bard narodne hrvatske književnosti, napredan, slobodaran, antikapitalistički i antipopovski djelatnik, piše 1935. u pogovoru znamenite „Trakavice“ da su njegove novele „izazvale senzaciju i uzbunu, jer su donijele nove misli, nove poglede na život sela koje se budi; senzaciju jer je to napisalo seljak, dojučerašnji kumek i analfabeta; uzbunu jer je to napisao čovjek, član staleža koji je dobar i potreban kad šuti, radi i daje, a nipošto kad prigovara“. A Đelekovčani su očito malo kada šutjeli.

Danas su ovdje drugačija vremena, bilo ovdašnjeg življa kuca suvremenije. I sada su sve težnje uperene u budućnost, one se ostvaruju teško i težački, ali slobodno i s voljom. Stara seoska fizionomija tka u svojoj ustajalosti nove sadržaje, pa čak i panorame, a što je očito najvažnije: mijenjaju se i ljudi. Oči su uprte još uvijek ponajviše prema plugu, traktoru i sijačici, prema darovima koje sve izdašnije daje polje, ali sve više se također očekuje i od ostalih djelatnosti, od Koprivnice.

III.

Onda opet polja, lugovi što čuče u sumaglici prema Torčecu, Peterancu ili Koprivničkom Ivancu. Uzorno posađene topole kao ešalon vojnika, kultivirana seoska gmajna ispresijecana puteljcima i kanalima ravnim poput kakvih malih magistrala kojima otječe suvišna voda a dotječe ljetina. Tamo s jednog malog brežuljka na koji se cesta vijugavo penje sljubljujući s bijelim torčanskim drumom, pucaju milovidni pogledi na sve strane: prema jugu oko miluje staru daničku šumu, zapušteni vodotoranj i suvremena „Podravkina“ zdanja, prema zapadu i istoku tipičnu podravsku panoramu svojim vertikalama jedino narušavaju građevine hiljadugodišnje crkvene organizacije, peteranečka i ivanečka crkva.

Namjernik uživa u krajoliku gotovo uvijek, pa čak i kad sipi dosadna panonska kišica, a pogotovo je ovdje ugodno zastati u rane jutarnje sate kada biciklisti i mopedisti iz Đelekovca i okolnih sela žure prema Koprivnici, a sunčeve zrake zarobljene sumaglicom tek naznačavaju lugove, polja i seoske panorame. Svijet iz mašte, a ipak tako stvaran i opipljiv. Tim lijepim krajem kroz stoljeća je prohujao jedan osebujan život, uglavnom pun patnji, a malo, suviše malo radosti.

Istočno se ustoličila vlast Vojne krajine s kapetanijom u Peterancu, zapadno feud rasinjski, južno koprivnički purgari i vojnici. Jedna kalvarija od pamtivijeka, od Ecclesiae beati Johanis de Cerovicha ili Ecclesiae sancti Petri in portu Dravae iz 134. pa do Miškininog Đure Kosca iz Hrđajica, kuće broj 23, starog 42 godine, koji pita sasvim zbiljski: „Je, je, se je gosponovo, se… i nebo i zemlja i Bog i pravica. Se, se je njegovo. A kaj je onda moje…? Kaj…? Povečte mi?!“ Tamo zapadno prema Ivancu, Cenkovcu i Kunovcu bio je koprivničkokapetanski Dominium Excellentissimi Generalis Caproncensis, a uz njih još i Mikulići, Czindery, Kanižaji, Szombory, Opoji, Bočkaji, Zrinski, Makari, Erdöczy, Inkeyi… Anno domini 1733. župnik ivanečki Juraj Đuričić sastavlja urbarium i točno propisuje seljacima koliko mu moraju godimice dati tlake, štolarine i ostalih pristojbi. Urbarium descriptum per Georgium Gyurichich parochiae et ecclesiae Sancti Johannis Baptistae in Ivanec supra Capronszam primjer je jdne stoljetne eksploatacije podravskog puka. Kmet je ipak neuništiv, lugovi danas šume za njega. A svima kapetanijama i zemaljskoj gospodi za inat, Peteranec porodi jednog Galovića, Sabolića, tu je pokrenut revolucionarni „Zbornik seljaka pisaca Jugoslavije“, osnovan Gradski narodnooslobodilački odbor Koprivnice…

Nemčićevski se „spustih cestom prema slobodnom gradu Koprivnici“, sjenovita šuma na Danici upravo je očekivala četvrtosrpanjske slavljenike i krila prvosvibanjske radničke sastanke, pod starim zidom nekadašnje moćne kemijske „Danice d.d.“ skromno spomen-obilježje najjače se dojmljuje kada pada sjetna kiša, a malo podalje buja novo industrijsko područje. Koliko li istine i povijesti na jednom mjestu! Ili kako bi to zaokružio Kaštelan: „Danas Koprivnica ne znači zabačenu provinciju, nego je jedna točka savjesti i svijesti na kugli zemaljskoj“.

Preko Čarde i Peteranske ceste folksvagen se ugurao u jutarnju gradsku predposlenu vrevu. U „Podravki“ sirena. Šest je sati izjutra.

Citirano: Dragutin Feletar

Podravski zbornik, Vol. No. 1, 1975., str. 219.-224.