Grad kao otvorena šaka
Većina gradova su dvije šake labavo približene poput poluotvorene školjke. Moja Koprivnica nema desne šake, pa je uvijek otvorena putnicima-namjernicima kao lijeva opuštena ruka što je skitnici upravo poklonila kaput. Umjesto tople desne šake što zimi zatvara prostor glavnog trga i grije svoje stanovnike, a ljeti ih zaklanja od srpanjske jare, stoji stoljetni park taman u sumračju kao crna strana mjeseca.
Doista, ovaj grad ne sliči ni jednom drugom gradu. Posve je neobičan i svakako – drugačiji. Ako se možete prisjetiti trenutka kad ste prvi put stajali čelom okrenuti vijećnici, tako da vam je ona olabavljena šaka bila s lijeve strane, a tmica parka zdesna, možda ćete u pamćenje dozvati i prvi dojam što je to gradsko polulice ostavilo na vas?! Priznajte, nije to bio osjećaj zadivljenosti niti ganuća. Niste ostali osupnuti, ali vam svakako nije bilo – svejedno. To je grad koji ljude ne ostavlja indiferentnima. Lice ovog grada ne propušta putnika, a niti stanovnika, ravnodušnosti.
Ovo je lice markantnog sredovječnog podravskog seljaka: pronicljivih očiju i blagog iskusnog osmijeha što u sebi skriva oprost neiskusnoj mladosti, dubokih bora usječenih oko usana od hladnih panonskih kiša i oštrog vjetra sa sjevera, s dvodnevnom bradom prošaranom sjedinama, jakih zuba među koje su godine utisnule vidljive proreze i glasa hrapavog od jutarnje cigarete i kupice hladne vode što je legla na butelju sinočnje graševine.
Huncut je to pritajeni podravski i spadalo vječno spremno da smrtno ozbiljnu situaciju prikaže s one smiješne strane što svima izmami osmijeh. Nema ništa tako ozbiljnog da ne bi bilo smiješno, niti ništa tako smiješnog da u nekom trenutku ne bi bilo sasvim ozbiljno! To je deviza što bi mogla biti istetovirana na tom gradskom čelu. Ali, smijat se svemu mogu samo ljudi koji su do te mjere upoznali suštinu stvari da u svojoj mašti svijet u svakom trenutku mogu vidjeti kao izvrnutu rukavicu. To mogu doista mudri. Svjesni da smiješna strana života i njih uključuje kao predmet nečijeg promatranja.
Dakako, u tom je potrebna velika mjera dobrohotnosti, a toga se u ovom gradu, kao i u mentalitetu njegovih stanovnika, znalo pronaći u priličnim količinama. Nisu nas zaludu proglašavali naivčinama i smušenjacima. Mi smo im zauzvrat uvijek na kraju pokazivali kako se pamet mora prikrivati kao i veliki novci: samo budale pokazuju novac i pamet. Onaj u koga se nađe i jednog i drugog, mudro šuti držeći se božje: u dobu se ne uzvisi, a u zlu ne ponizi.
Smijemo li zaobići još jednu karakternu crtu što je čitamo s lica ovog grada?! Hoćemo li biti istinoljubivi, a to nam je oduvijek bila težnja, moramo reći da se negdje u pokorici ovih bora, nastalih od puno smijeha, skriva i lagan štih – lukavosti. Jest, to je jedna od vrlina ili mana – zovite to kako vam drago – vrlo blizu mudrosti. Uvijek ide ispred nje ili se vuče za njom kao nerazdvojna sjena.
Grad respektirajuće starosti, ne još metuzalem, ne više neobuzdanog mladenačkog ritma, ali u muškoj snazi, svjesnoj da je ustrajnost važnija od silovitog udarca. U njegovoj povijesti teško da će biti više naglih skokova u razvoju, ali je nukleus sada dosegao onu kritičnu točku kad raste pomalo i neupitno kao planinska lavina. Naravno, ne pretendirajući ovom usporedbom na elementarnost snage već na nezaustavljivost u rastu.
Grad, dovoljno mali da se, kao u bilo kojem selu, manje-više zna sve o svakome i dovoljno velik da godinama ne sretneš nekog koga ne želiš sresti. Dovoljno intiman da kao susjede znaš sve njegove stanovnike i dovoljno prostran da se ne zapetljaš u njihove sudbine. Udoban kao stara, godinama nošena, gojzerica kamo noga upadne u vunenoj čarapi za hladnog zimskog vremena kad se više misli na ugodu nego na besprijekoran izgled.
Grad koji s naglašenom nezainteresiranošću prihvaća svakog stranca dajući mu tako do znanja da mu se mora pokloniti, a da se zasigurno neće dogoditi obrnuto. Istovremeno, ispod prividne zatvorenosti i odbojnosti, budnim okom motri došljaka da bi prozreo njegove nakane. Otvorit će mu se tek onda kad shvati da je marljiv i čestit. Ne voli udvornice i prevrtljivce, hohštaplere i prevarante, a one koji se postave svisoka – odbacuje. Oni prije ili kasnije moraju otići. S iskrenom ljubavlju ugošćuje one što mu pružaju svoju desnicu kao drugu polovicu Janusova lica koju nema. Ili je drži skritu upravo zato da bi dobronamjernima pružio priliku da mu je zamisle. A tada, kad se spoje te dvije šake – lijeva gradska i desna došljakova – imamo par opuštenih ruku, prekriženih prstiju, u meditaciji ili smjernoj molitvi.
Obično – neobično! Sve poznate koncepcije gradova ovdje su izmakle svakoj kontroli! Ovo ne sliči ničem već viđenom, pa je odgonetavanje njegovog nastajanja tim zanimljivije. U prošlosti leže logični odgovori na pitanja zašto je ovaj grad upravo ovakav kakav jest. Da je drugačiji to je već i površnim promatračima sasvim jasno.
Kao da su dva razigrana nestašna dječaka, u ljetno prijepodne, istresla veliku kutiju drvenih elemenata s nacrtanim prozorima, vratima i dimnjacima, pa su se zaigrala gradeći grad kako ih je mašta i oskudno znanje ponijelo. Gradili su grad neobičan čak i za dječju igru. Zabavljali su se i nadmudrivali, ta dva mala simpatična derana, a kad im se nešto ne bi dopadalo rušili su bez previše razmišljanja, ne pitajući se pritom hoće li im to poremetiti konačnu kompoziciju. Bila je to prekrasna gigantska povijesna igra. I oni su u njoj istinski uživali.
Negdje oko objeda, zamoreni svojom gradnjom, pozvani majčinim glasom, trčali su oprati ruke, pa potom sjeli za stol.
Nakon što ih je spremila na popodnevni odmor, majka je izašla na dvorište i dugo stajala nad dječjim gradom na travnjaku. Sviđao joj se. Oh, da svakako! Ta sagradili su ga njezini sinovi! Pa ipak, nešto ju je mučilo prikriveno i sjenovito. Nešto zbog čega se nije mogla sasvim slobodno prepustiti uživanju u kreaciji svoje djece.
Nikako nije mogla prodrijeti u suštinu, u smisao njihove gradnje. Pitala se: zašto su upravo tako, naoko bez smisla, počeli graditi svoj grad?!
Ovaj se grad nikad ne ogleda u drugoj strani ulice. Njegove fasade se gube u crnoj rupi vlastitog odsjaja, a ta šaka ulice okrenuta zimi južnom suncu možda je bijeg od ledenih vjetrova i okrutnosti snježnih mečava?! Crnina parka malo je razmekšana i prosvjetljena uzdignutim travnjacima, ali i oni samo podcrtavaju njegovu drukčijost. Potrebitost Podravca da iz haustora zagazi u polje. Uopće, nameće se pitanje: koliko je mentalitet žitelja formirao karakter grada, a koliko je grad mogao promijeniti podravskog seljaka da postane građanin Europe?! To je pitanje svih pitanja, pred kojim bi gospodičić Hamlet naborao čelo i zagubio se još dalje u svojoj kolebljivosti. Ali, o njem ćemo nešto kasnije.
Da su nam stari bili razigrani i nevježe, baš kao oni dječaci, o tom, složit ćete se sa mnom, nema zbora. Jer, neobičnijeg grada teško da bi se našlo na ovim našim prostorima.
Ovo je možda trenutak njegovog ponajboljeg povijesnog izdanja. Kao da se spremio za svatovsku gizdu. Brižno sređen do one predsavršene nonšalancije. Nonšalancije u koju se namjerno unese mala greška u šminku da ne ispadne nedostižno hladan. Mi koji ga poznajemo godinama još ga nismo vidjeli u boljem izdanju. Ali također znamo koliko taj trenutak može kratko trajati. Samo dok puder malo ne omekša, pore izbace graškice znoja, a brazde bora povuku brižno nanesenu ispunu. Ovo je prelijepi trenutak, ali dosita tek TRENUTAK. Treba ga zadržati u sjećanju.
I kad vas grad odbacuje trebate ga ipak voljeti. Drugačije i na drugom mjestu, ali – voljeti. Mamu i grad ne možete birati, ali ih možete voljeti, ma šta o njima pričali ili mislili.
Ovo je grad – negrad. Grad sa samo pola ulice, grad – perivoj. Kao da su njegovi negdanji stanovnici htjeli zadržati taj slobodni odnos urbiuma s prirodom, s poljima, potokom i blizim obroncima Bilogore. Vlastiti duh nisu htjeli zatvoriti u klanac kuća. Dali su mu otvorenost, prozračnost, slobodu večernje arije svježeg zraka što struji iz parka. To je „jezgro“ i ne može zvati gradskim jezgrom, jer ono ništa ne zatvara. Ono je otvoreno poput konkavnog ogledala prema jugu i tako upija sunce, a odašilje u nebo vlastite odbljeske. Hinili su da grade grad, a gradili su – lukavci stari – tek njegovu polovicu. Da smo barem razumjeli njihov široki duh i da smo po njihovim napucima gradili dalje, kamo sreće! Ovaj grad je prostran i zdepast kao pleća podravskog seljaka ili široka karlica majke – rodilje. Ili je barem bio takav do trenutka dok su ga nove generacije počele razvijati u visinu, a ne više u širinu. Dok su mu naivno pokušavale dati ono što mu nikad nije trebalo: nekakve nezgrapne osmerokutne kubuse za habitus „velegrada“. Umjesto da ga kotrljamo dalje u podravsku ravnicu, kad su ga naši stari već jednom u prošlosti lijepo skotrljali s Bilogore i zarulali u nizinu, mi smo mu – kao da smo okruženi surim planinama što sputavaju širenje – namijenili stremljenje visini. Cijele stare kvartove, primjerene ljudskoj visini, pretvarali smo u goleme strojarnice za spavanje. U njima je svaka obiteljska individualnost podređena užasu betonske kolektivnosti. Umjesto zelenih dvorišta po kojima se djeca mogu igrati bez opasnosti da ih pregazi iznervirani susjed u limenoj olupini, dobili smo bezdušne betonske bunkere i užasno prazna stepeništa od brušenog samoborskog kamena. Sivo, prazno, hladno, ofucano i bezdušno kao i sam proces pretvaranja seljaka u proletera. Užas! Grad ili novi dijelovi grada odjednom postaje metafora tog nakaradnog i zastrašujućeg eksperimenta u kojem „inženjeri ljudskih duša“ ispunjavaju program Velikog brata. Kvartovi izgubljenih ljudi, spakovanih u neboderske betonske pretince, koji se još tako-tako snalaze u vremenu svojih tvorničkih smjena, ali ih razara zastaršujuća čamotinja kad treba prikriti vrijeme čekanja sutrašnje smjene. U selu su ostavili stare roditelje na gospodarstvima što polako, ali neupitno propadaju, jer je pomladak odlučio prekinuti s tradicijom svojih pređa. Nekad prigradska sela (Dubovec, Severovec, Jamboricu, Starčevićevu ulicu, prostore oko željezničkog kolodvora) ili slobodne prostore gdje se je mogao udariti pravi podravski identitet ovom gradu, pretvaraju u „suvremene“ kvartove tako bezlične i tako slične onima diljem komunističkog lagera. Bože, što li je ova civilizacija sve radila u ime „napretka“?! I kamo nas može odvesti provincijski duh u onima koji nešto mogu, a skloni su dizati žablju nogu da ih se potkuje?! Nevjerojatno je kako svaka vlast misli da povijest započinje upravo s njom i kako si želi dati neke atribute monumentalnosti! Dakako, to je najlakše ostvariti građevinama. Tako stradavaju gradovi.
(Citirano iz teksta: „Grad kao otvorena šaka“, Vjekoslav Prvčić, u knjizi: „Koprivnica: izabrane teme“, 1997., 19-24 str.)
