Uz vjerske obrede i crkvene običaje nalazimo u Koprivnici i brojne glazbene oblike, zabilježene u dokumentima, već u 17. stoljeću. Za razvoj obrazovanja i kulture u Hrvatskoj možemo zahvaliti ponajprije crkvenim redovima, a mi u Koprivnici – Franjevcima. Njihov dolazak u naš grad datira iz 1292. god. Među njima je bilo vrsnih učitelja i orguljaša, koji osim što su svirali i pjevali u crkvi, vode ponekad i male crkvene pjevačke zborove, te podučavaju mladež u pjevanju i sviranju.
Najveći među njima po talentu, obrazovanju i djelima koja je ostavio hrvatskom narodu bio je u prošlom stoljeću Fortunat (Josip) Pintarić. Rođen je u Čakovcu 3.3.1798. godine i kršen u župi Sv. Nikole biskupa. Potječe iz obrtničke obitelji. Osnovno školovanje pohađa u Čakovcu, a gimnaziju u Zagrebu i Varaždinu, gdje se upisuje u sjemenište i zarana počinje učiti svirati violinu, gitaru i orgulje. Franjevačko odijelo oblači 1815. god. u Ivaniću, gdje je ladislavska provincija imala svoj novicijat. Filozofiju i teologiju studira u Zagrebu, pa je tu služio i svoju Mladu misu (1821.).
Tada započinje njegovo plodno razdoblje svečeništva, orguljaštva i pedagoškog djelovanja. Ubrzo postaje gvardijanom u Zagrebu, a zatim vikarom u Varaždinu. Njegov daljnji život i rad će se naizmjence odvijati između ova dva, u kulturi Hrvatske najveća središta. Ipak, najvrijednije godine života provodi u Varaždinu, kao gimnazijski profesor i predaje: vjeronauk, povijest, prirodopis, zemljopis i matematiku. Svira na misama orgulje i poučava mladež u pjevanju i sviranju. Izraziti pristalica Ilirskog pokreta želi u crkveno pjevanje uvesti hrvatski jezik, te je za mladež sastavio i tiskao prvu priručnu molitvenu knjižicu, iz koje su njegovi gimnazijalci mogli hrvatski moliti i hrvatski pjevati. Učenicima je bio vrlo omiljen zbog jasnog i učenog tumačenja te vrsnog sviranja.
Svoje je skladbe skladao prigodice, za potrebe službe orguljaša ili zamolbe prijatelja. Tako je za potrebe službe sastavio crkveni kantual (pjevnik) pučkih pjesama kojega je nazvao „Crkvena lira“. Rukopis ovog pjevnika je oduševio đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji pristaje platiti tiskanje ove knjige, ali traži od Pintarića da tekst pjesama popravi u duhu hrvatskog književnog jezika. Fortunat Pintarić je već tada gvardijan i upravitelj virovitičke župe. Spremno prihvaća zahtjev biskupa za popravak Kantuala. Obraća se koprivničkom književniku Đuri Esteru, koji je popravio Kanutal u duhu hrvatskog jezika.
U tom je Pintarić iz Virovitice premješten za gvardijana u Koprivnicu. Tada se produbljuje suradnja s Đurom Esterom, pa su tako nastala i neka zajednička djela.
Dana 24. veljače 1867. završen je Kantual. Sav sretan i radostan Fortunat je svojoj samostanskoj braći kazao: „Djelo je gotovo te bih još želio da ga vidim štampanim“. Te je noći umro. Najveći glazbenik među Franjevcima 19. stoljeća otac Fortunat Pintarić je sahranjen u kripti crkve Sv. Antuna Padovanskog u Koprivnici.
Hrvatskom narodu u baštini je ostavio preko 500 glazbenih djela neprocjenjive vrijednosti. Zaslugom najprije istraživača Franje Ksavera Kuhača, a potom Krešimira Filića danas je ovaj opus uglavnom poznat. Još uvijek je manji broj njegovih djela koja se izvode, a većina skladbi leži u samostanskim glazbenim arhivima Zagreba, Čakovca, Varaždina, Virovitice, Koprivnice, Ivanića, Trsata, a vjerojatno i još negdje. Pintarićev opus tvore najvećim dijelom skladbe duhovnog sadržaja, dok manji dio pripada svjetovnom području. I jedna i druga djela su vokalno-instrumentalnog i instrumentalnog karaktera.
Filić navodi da je Pintarić skladao 40 misa, 12 zbirki crkvenih popijevaka, 23 figuralne crkvene popjevke, 12 skladbi za orgulje, 2 upute za pjevanje, 7 svjetovnih popijevaka i 14 svjetovnih instrumentalnih glazbotvorina. Ako ovome obilju skladbi dodamo 500 crkvenih popijevaka onda se može reći da je Pintarićeva skladateljska ostavština zaista impozantnog opsega.
Koprivnica je imala sreću da je u prošlom stoljeću u njoj djelovao takav kreativan stvaratelj kakav je bio Fortunat Pintarić.
(Citirano iz teksta: „Koprivnički glazbeni bardovi“, Marija Jurišan, u knjizi: „Koprivnica – izabrane teme“, 1997., 145. i 146. str.)
