Fašnik u muzeju
Muzej grada Koprivnice priključuje se obilježavanju poklada predavanjem i radionicom za odrasle pod nazivom „Fašnik u muzeju“, a ona će biti održana u Galeriji Mijo Kovačić 16. veljače u 11:00 sati. Zainteresirani sudionici pozivaju se da ponesu kostime i fotografije iz nekih prošlih „fašenkarenja“ i pridruže nam se.
Poklade spadaju u običaje godišnjega ciklusa i njima započinje ciklus redovitih, svakogodišnjih slavlja i zabava. Izvodi se na različite načine u razdoblju nakon okončanja božićnog razdoblja, od blagdana Bogojavljanja, odnosno Sveta tri kralja (6. siječnja) pa sve do početka Korizme odnosno Čiste srijede ili Pepelnice koja je pomični blagdan i slavi se četrdeset dana prije Uskrsa. U tom se višetjednom razdoblju intenzitet zabavljanja pojačava od Svijećnice (2. veljače), a vrhunac dostiže tijekom Pokladne nedjelje, a osobito na Pokladni utorak. Poklade i maskiranje spadaju među rijetke običaje u hrvatskoj tradicijskoj kulturi koji ne samo da nisu nestali, već posljednjih nekoliko godina u nešto izmijenjenom obliku postaju sve popularnijima.
U značenju naziva ovih običaja skriva se njihovo podrijetlo, kao i karakteristike. Tako je naziv “karneval” nastao od latinske riječi “caro-caris” što znači meso (u smislu jedenja, uzimanja mesa), a označava razdoblje koje prethodi Korizmi, odnosno vremenu nemrsa i posta.
Drugo moguće značenje ovog naziva izvodi se iz latinskog naziva “carrus navalis” za brodove na kotačima koji su bili sastavnim dijelom svečanosti posvećenih božici Izidi i rimskih saturnalija, a one se smatraju i pretečom današnjih karnevala. Naziv “poklade” odnosi se na razdoblje, vrijeme kada se prelazi iz mrsa u post, odnosno kada se meso ostavlja, pušta (pa otuda i srodan naziv “mesopust”).
Treći naziv “fašnik”, karakterističan za kajkavsko govorno područje njemačkog je podrijetla, a znači “isprazniti zadnju čašu prije posta”. U pojedinim hrvatskim područjima javljaju se još neki nazivi, no oni se prije svega odnose na sudionike običaja, a tek onda na sam običaj: “fašenki”, “fašenjkari”, “maškare”, “mačkare” te posebno poznati “zvončari”. Isti naziv u nekim se područjima ovaj naziv odnosi i na pokladnu lutku koja se spaljuje na kraju običaja.
Poklade su u dvadesetom stoljeću doživjele sudbinu blisku drugim običajima tradicijske kulture, odnosno transformaciju značenja vezanu uz društveno marginaliziranje sela i seljaštva ili komercijalizaciju baštine u urbanim sredinama. Posebnost poklada među godišnjim slavljima su ophodi i zabave maskiranih sudionika. Zahvaljujući tome što skrivanjem lica maskom i odijevanjem u različite kostime sudionici ostaju nepoznatima sudionicima ovih slavlja omogućene su različite nepodopštine i neobuzdano veselje praćeno obiljem jela i pića. Smatra se da navedeno ponašanje omogućava sudionicima da barem na kratko postupaju slobodno mimo ustaljenih društvenih normi. Takvo ponašanje često omogućava i svojevrsnu društvenu kritiku budući da je dozvoljeno ismijavanje i kritiziranje aktualnih događaja iz političkog i društvenog života.
U našim krajevima društvenoj kritici se rjeđe pribjegavalo, a naglasak je stavljan na šaljivo i anonimno iznošenje epizoda nemoralnog i nepoštenog ponašanja susjeda i sumještana. Najraširenije maske u hrvatskoj tradicijskoj kulturi bile su zoomorfne: maska konja, krave, koze, medvjeda, magarca, ali i neki ljudski likovi koji se pojavljuju gotovo u svim krajevima poput maske „baba i djed“, odnosno „baba nosi djeda“.
Za područje Podravine osobito je karakteristično bilo maskiranje preoblačenjem muškaraca u žene i obrnuto te oblačenje odjeće s obrnute strane uz obvezno skrivanje lica. Vrlo je popularna bila i maska kojom se lice prikazivalo na zatiljku osobe koja je nosi dok se ono pravo prekrivalo maramom. Maske su izrađivane kod kuće uz korištenje materijala dostupnih u svakom domaćinstvu i prekrajanje starih odjevnih predmeta. Prema naravi navedenih maski može se zaključiti kako je osnovna težnja sudionika ovog običaja bila prikriti vlastiti identitet, ali i zavarati zle sile. Oblik u kojem se najčešće ovaj običaj izvodio bilo je formiranje maskiranih grupa koje obilaze mjesto izbjegavajući susret s drugim skupinama.
