Đuro Sudeta “Sa livada”
Miriše trava dogorjelog dana,
nad vodom sanjaju nagnute ive.
Otpalo lišće pokriva sjene;
dižu se magle daleke i sive…
Dolazi suton sa modrih šuma
i modre oblake sa sobom vuče;
lagano, nijemo nestade sunce –
sanjaju ravni o prošlome juče.
A tamo daleko u selu samu
šumore molitve u kućama svima,
dok studena sumorno zvona ječe
u mrtvome molu bolesnih rima.
I tako stojim i zurim u tamu,
pale se luči negdje kraj druma
usnule ravni, te tek s daleka
miriše lahor umornih šuma.
