Doprinos Mire Kolar Dimitrijević proučavanju povijesti podravske književnosti – O Mihovilu Pavleku Miškini
Uvod
Tijekom dugogodišnje istraživačke karijere, posvećene uglavnom arhivskim i historiografskim istraživanjima, među kojima posebno mjesto pripada istraživanjima povijesti Podravine, prof. dr. sc. Mira Kolar Dimitrijević tri je knjige i nekoliko članaka posvetila i ličnostima iz Podravine koje su se znatnije bavile književnim stvaralaštvom, odnosno ličnostima čije su biografije uvelike obilježile i njihovim književnim djelima. Gotovo niti jedan od tih ličnosti nije bila književnik u najužem smislu riječi, svi su oni bili prije svega kulturni, društveni ili politički djelatnici koji su pisali i književnost. Vjerojatno je to i razlog zbog kojeg su i došli u fokus ove vrsne povjesničarke, koja ipak u svojim radovima pokazuje interes i za njihovo književno stvaralaštvo.
O Mihovilu Pavleku Miškini
Među ličnostima o kojima je pisala prof. Kolar, najznačajniji književni opus ostvario je Mihovil Pavlek Miškina (1887. – 1942.) iz Đelekovca, koji predstavlja jednog od najistaknutijih književnika iz Podravine u prvoj polovici 20. stoljeća. Miškina je u interes prof. Kolar najvjerojatnije došao kao dio njezine velike teme – povijesti seljačkog pokreta braće Radić u Podravini i šire, čiji je Miškina bio istaknuti dionik. Tako je svoje bavljenje Miškinom prof. Kolar posredno započela pišući o pojedinim aspektima aktivnosti braće Radić u Podravini prve polovice 20. stoljeća, a neposredno 1987. člankom Socijalna i politička angažiranost Mihovila Pavleka Miškine koji je objavljen kao jedan od priloga u zborniku o Miškininu životu i djelu (Kolar Dimitrijević, Mira: Socijalna i politička angažiranost Mihovila Pavleka Miškine. Kaj, XX (1987), 1-2, str. 91-117.). U tome je članku prof. Kolar pozornost posvetila prije svega Miškininoj biografiji i njegovu djelovanju u pokretu braće Radić, spominjući njegovo stvaralaštvo tek uzgredice. O Miškini je prof. Kolar pisala i dvadesetak godina potom, posvetivši ovaj puta pozornost prije svega njegovu političkom djelovanju (Kolar Dimitrijević, Mira: Književnik Mihovil Pavlek Miškina i politika. Podravina, V (2006), 9, str. 32-48.) Njezin najopširniji rad o tom „pesniku in puntaru“, kako se sam nazvao u istoimenoj pjesmi, ipak je knjiga Mihovil Pavlek Miškina do 1935. godine, objavljena kao prvi svezak novih sabranih djela tog autora, koja uređuje upravo prof. Kolar (Kolar Dimitrijević, Mira: Mihovil Pavlek Miškina do 1935. godine. Koprivnica, Muzej grada Koprivnice, 2011.).
U književnoj povijesti Miškina je ostao najzapamćeniji po zbirkama priča Za svojom zvijezdom (1926), Trakavica (1935) i Krik sela (1937), a ozbiljniju valorizaciju podnijele su i neke njegove pjesme, od kojih su neke i na kajkavskom jeziku (Usp. Skok, Joža: Socijalno-puntarski motivi i tonovi kajkavskog pjesništva Mihovila Pavleka Miškine. U: Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo: eseji, interpretacije i ocjene. Čakovec, Zrinski, 1985., str. 202.-218.). O njegovu je opusu do sada pisano u više navrata. Zvonimir Kulundžić je 1968. priredio Miškinina sabrana djela, kojima je kao posljednji svezak dodao svoju studiju o njegovu životu i djelu (Miškina: sabrana književna djela, sv. I-IV Ur. Zvonimir Kulundžić, Koprivnica, Ogranak Matice hrvatske, 1968.). U Koprivnici je 1987. održan znanstveni skup povodom 100. godišnjice Miškinina rođenja, a referati sa skupa objavljeni su kao poseban broj časopisa Kaj (Miškina: život i djelo = Kaj, XX (1987.), br. 1-2.). U tom zborniku o Miškininu životu i djelu pišu istaknuti povjesničari književnosti kao što su Miroslav Šicel, Ivo Frangeš, Vinko Brešić, Nedjeljko Mihanović, Joža Skok i drugi. Iste godine, Muzej grada Koprivnice objavio je i izbor iz Miškinina djela (Miškinina čitanka. Koprivnica, Muzej grada Koprivnice, 1987.). Valja napomenuti da Miškinu spominju i sve povijesti te leksikoni i enciklopedije hrvatske književnosti.
Kao što je u spomenutim radovima potvrdila i književna povijest, i prof. Kolar Miškinu vidi kao jednog od najznačajnijih predstavnika hrvatske seljačke književnosti (Lj. Maraković), odnosno hrvatskog književnog ruralizma (Z. Bartolić), fenomena koji nastaje upravo u Podravini u međuratnom razdoblju kao svojevrstan pandan slikarskoj naivi hlebinske škole (Usp. Maraković, Ljubomir: Seljačka književnost: pokušaj ocjene njenih uspjeha i neuspjeha. (Hrvatsko kolo, 1927.). U: A. Haler, M. Kombol, B. Gavella, Lj. Maraković: eseji, studije, kritike. Zagreb, Matica hrvatska, 1971., str. 508-518; Krešovani, Otokar: Seljačka književnost u Hrvatskoj. (Novosti, 1927.). U: S. Šimić, J. Bogner, O. Keršovani: izabrana djela. Zagreb, Zora-Matica hrvatska, 1975, str. 535-537; Bartolić, Z.: O hrvatskom književnom ruralizmu: prinos proučavanja hrvatskog književnog ruralizma s osvrtom na dvije knjige Zbornika hrvatskih seljaka. Podravski zbornik, IV, 1978., 4, str. 197-209.). Prof. Kolar govori da bismo ga mogli nazvati i našim Maksimom Gorkim, kako se također uobičajilo nazivati u povjesnici nacionalne književnosti i kulture, ali „s tom razlikom da se Miškina držao seljačkog života i Podravine čiji je sastavni dio bio duhom i tijelom“ (Kolar Dimitrijević, Mira: Mihovil Pavlek Miškina do 1935. godine, str. 7). Drugim riječima, prof. Kolar književno stvaralaštvo ovog književnog samouka smatra duboko uronjenim u zavičajne mu koordinate te neraskidivo povezano s autorovom osobnom i društvenom stvarnošću: „Miškina je sav u selu (,) a djela su istinski proživljena i temeljena na vlastitom iskustvu… Miškinina djela su slika stvarnosti“ (Isto). Štoviše, prof. Kolar smatra da je „Miškina promotor zavičajnih vrijednosti. Bez obzira da li piše o kćerki, ženi, potoku, cvijetu ta su djela izraz čovjeka koji savršeno poznaje svoj zavičaj i naslijeđenu baštinu i tradiciju koje se treba držati te su zato topla (,) a nerijetko i izvanredno osjećajna (,) što ne bismo očekivali od tako mrkog, životom napaćenog čovjeka, koji je bio po genima književnik i stvaralac, a po sili život orač, stočar i skrbnik brojne obitelji (Isto., str. 8).
Prof. Kolar svoju studiju o Miškini ne temelji toliko na analizi Miškinina književnog stvaralaštva, nego na rekonstrukciji njegove biografije te kulturno-prosvjetnog i političkog djelovanja, ali i tadašnjeg društveno-političkog konteksta. Pritom često uspostavlja poveznice između njegova života te književnog i ostalog stvaralaštva. To često zahtijeva i prepričavanje sadržaja njegovih pjesama, a pogotovo priča, od kojih neke i citira, dok se tu i tamo pojavljuje i pokoji smjeliji književnokritički sud. Tako npr. uspoređuje Miškinine s Krležinim ratnim pričama: „Ratne priče Mičine nisu ništa lošije od onih koje je stvorio Miroslav Krleža pišući novele „Hrvatski bog Mars“ (Kolar Dimitrijević, M.: Mihovil Pavlek Miškina do 1935. godine, str. 111.). Drugom pak prilikom za Miškininu pjesmu U noći govori da „doista liči na Tadijanovićevu pjesmu „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć“ (Isto, str. 174.).
Valja pritom ipak napomenuti da prof. Kolar ne analizira samo Miškinino stvaralaštvo temeljem podataka iz njegova života i društveno-političkog konteksta, nego i rekonstruira njegov život temeljem njegovih (autobiografskih) književnih uradaka: „Život Miškine u djetinjstvu možemo spoznati preko njegovih djela u koje stalno ugrađuje dijelove svog djetinjstva…“ (Isto, str. 26.). Podatke o Miškini i njegovu djelovanju, dakako, često preuzima i iz njegovih neknjiževnih zapisa, zbog čega u ovoj studiji neprestano nailazimo na isprepletanje Miškinina života i stvaralaštva.
Stoga vrijednost ove studije prof. Kolar i leži prije svega u tome što pokušava povezati njegov život i stvaralaštvo. S druge strane, prof. Kolar donosi i niz novih podataka iz Miškinina života te općenito života podravskog seljaka u prvoj polovici 20. stoljeća, doprinoseći na taj način ustvari još boljem pregledu kontekstualnih silnica koje su utjecale na Miškinino stvaralaštvo koje je, kako je ustanovila književna povijest te kako ustvrđuje i prof. Kolar, usko povezano s njegovim životom i društvenim okolnostima u kojima je živio. Naime, prvo kao aktivist, a zatim i kao aktivni političar u sklopu seljačkog pokreta braće Radić, jedno vrijeme i općinski načelnik, a kasnije i narodni zastupnik, Miškina je u svoja djela unosio i elemente radičevštine, no temeljna mu je vokacija ipak seljačko-socijalna, a ne praktično politička. Eksplicitne političke nazore više je iznosio u člancima, letcima i brošurama, (Zašto hrvatski seljak nije komunist, 1938; Stara i nova gospoda, 1939. itd.), a u književnom je stvaralaštvu prikazivao univerzalnu angažiranost protiv socijalne nejednakosti i teškog položaja hrvatskog seljaka zagovarajući njegovo prosvjećivanje i gospodarski uzlet. Vrijednost ove studije stoga je i u tome što je prof. Kolar dodatno razjasnila neke okolnosti Miškinina života, djelovanja i stvaralaštva koje Kulundžić i drugi proučavatelji ili nisu spominjali ili im nisu posvetili dovoljno pozornosti, a pronašla je i neke nove Miškinine radove, koji bi trebali biti objavljeni u predstojećim svescima njegovih novih sabranih djela koja su trenutno u pripremi.
Citirano: Dio teksta
Mario Kolar
„Doprinos Mire Kolar Dimitrijević proučavanju povijesti podravske književnosti“, str. 62-65. U: „Mira Kolar i Podravina“, Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 80. obljetnice prof. dr. sc. Mire Kolar-Dimitrijević, Urednici: Hrvoje Petrić i Dragutin Feletar, Meridijani, Povijesno društvo Koprivnica i Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju Zagreb, Koprivnica, 2013.“