DAB ’25. seli u Sloveniju
Nakon koprivničke premijere krajem 2025. godine, izložba Drava Art Biennale 2025. (DAB ’25.) seli se u prostore slovenske partnerske institucije. Izložba će se otvoriti u petak, 27. veljače u 19 sati u Centru sodobnih umetnosti u Celju, a ostat će otvorena sve do 3. svibnja 2026. godine.
Podsjetimo, izložba DAB ’25. kroz temu ekofeminizma nastoji podsjetiti na nasušnu potrebu povratka srži i suštini – s manje hijerarhije, više suradnje, zajedničke odgovornosti i međusobne povezanosti. Neki od ključnih motiva i strategija ekofeminizma uključuju performativnost, često s korištenjem dijela tijela kao pejzaža; upotrebu organskih materijala poput zemlje, vode ili tekstila; arhiviranje ženskog znanja kroz povezivanje tradicionalno ženskih praksi (npr. rukotvorstvo) s otporom prema modernom tehnokratskom pogledu na prirodu; ritualnost, spiritualnost i procesualnost kroz istraživanje mitova, arhetipova, cikličkog vremena u kontrastu s linearnim narativima konstantnog rasta, napretka i kontinuirane eksploatacije. Ovo su samo neke od predstavljenih tema koje otvaraju prostor za promišljanje o nužnim promjenama u pogledu na očuvanje vode i cijelog ekosustava, pogledu kojem je u srži uvažavanje i ravnopravnost svih oblika života, koegzistencija i reciprocitet prirode i čovjeka.
DAB ’25. okupio je suvremene umjetnike koji kroz heterogenost tehnika, materijala, izraza i pristupa. U DAB-u ’25. sudjeluju: Ivana Biočina, Stela Brkanić, Lučka Centa, Tanja Dabo, Gail Hocking, Iva Korbar, Mirna Kutleša, Pei-Han Lin, Ivica Malčić, Ivan Midžić, Lea Mioković, Keiko Miyazaki, Ivana Papić, Kristina Pongrac, Ana Ratković Sobota, Ivana Tkalčić, Ana Vivoda, Leo Vukelić.
Vizualni identitet projekta osmišljen je u suradnji sa Sveučilištem Sjever – doc. art. Lukom Borčićem kao mentorom i studenticama Medijskog dizajna Lunom Šaban i Teom Pokas. Dizajnersko rješenje prati temu ovogodišnjeg DAB-a, reagira na odabrane umjetničke radove te suptilno odgovara i na trenutno stanje svijeta gdje se suočavamo sa zabranama i potencijalnim ograničavanjima slobode umjetničkog izražavanja. Kontrast između tamne, umjetne površine trake i analogno ručno izvedenih prirodnih tekstura stvara vizualni dijalog između otpornosti i ranjivosti, industrije i zemlje, tišine i glasa. Skidanjem trake komunicira se borba i otpor prema kontroli, dualizmima i hijerarhiji. Ogoljenom površinom koja ostaje ispod trake otkriva se nježnost i snaga ekofeminističnih vrijednosti.
